Pet decenija nakon što su kao prva generacija završili Osnovnu školu “Narodni heroji”, nekadašnji đaci ponovo su se okupili u učionici ove obrazovne ustanove koja sada nosi naziv “Vuk Stefanović Karadžić”.
“Mi smo do četvrtog razreda išli u osnovnu školu gore gdje je bolnica. Klupe su bile iz jednoga dijela pravljene. Ja sam imao jednog školskog kolegu Miru Mičića, malo deblji je bio, a klupe su bile napravljene za onu našu gladnu djecu poslije onih gladnih vremena, poslije rata i svega, mršavu djecu. I on se jadnik često znao zaglaviti u te klupe, nije mogao izaći, pa smo ga izvlačili. A kada smo ovdje došli, kada smo ovo vidjeli, pa mogli su oni pričati da ima hotela sa pet zvjezdica, ovo je bilo najljepše što je moglo biti na svijetu”, prisjetio se đačkog doba Marko Andrijanić.
“Nismo mi bili tako nekakav razred da smo pravili probleme, bili smo ono standardno nestašni, dečki su malo bili življi. Imali smo jednog vrlo opasnog nastavnika, Vagnera, predavao je hemiju i biologiju. I onda gore u kabinetu, ako su se dečki malo koškali ili nešto pričali, ja sam dobijala kaznu kao predsjednik razreda štapom po ruci jer nisam uspjela srediti dečke”, ispričala je Ljiljana Pavlović.
Njoj je trebalo godinu dana da prikupi informacije o svojim drugarima rasutim po svijetu, koje je napokon uspjela vratiti u školske klupe.
“Nisam znala ni gdje su, ni brojeve telefona, djevojke su promijenile prezime, tako da je dosta bilo teško. Prvo sam matične knjige listala i izvukla imena jer čak nekih imena se nisam ni sjetila, onda sam uzela fotografije iz tog perioda, šesti i sedmi razred su slikali, pa sam išla po slikama, i onda sam ovima sa kojima sam stupila u kontakt slala na Facebook slike i pitala da li se sjeća kako se ko zove”, priča Ljiljana.
Nakon ulaska u učionicu proradile su emocije, pustila se koja suza, a na pitanje da li su se međusobno prepoznali, bivši đaci odgovaraju.
“Nisam sve, Ljilju jesam. I Sabahetu, i Marka. Ove ostale nisam, ali je jako uzbudljivo. Ranije sam viđala Rajka Ilića. S njim sam se srela dva-tri puta za ovo odsustvo naše, ove ostale nisam vidjela nikada. Pričali smo o školskim danima, svi imamo familije, imamo unučad, pa se i o tome puno priča jer to je ono što nam se trenutno u životu zbiva”, iskrena je Jadranka Bajraktarević.
“Vrijeme je učinilo svoje, mi se gotovo jedva prepoznajemo, to je činjenica, 50 godina nije malo, promijenili smo se, naravno. Svi mi nosimo nekakve uspomene i mislimo da su to ti ljudi iz onog vremena, međutim ipak se mijenjamo. Neke nisam vidio 50 godina i jednostavno prođu sjećanja, svi oni trenuci nestašluka, simpatija, šaptanja”, kaže Zlatko Žakula.
Većina nekadašnjih đaka živi u skandinavskim zemljama, ali Sabaheta Cakmaklis na susret generacije stigla je iz Švajcarske, a ulazak u učionicu za nju je bio posebno emotivan.
“Kada sam vidjela cifru na našem amblemu, šokirana sam da je to baš toliko godina, ne mogu da vjerujem, ja još osjećam da sam mlada (smijeh). Ali lijepo je da smo se sada našli, ovoliko koliko nas je ovdje, i presretna sam. Da nije bilo rata, ja mislim da bi to Ljilja organizovala i prije. Presretna sam da smo u našem u Doboju, ponovo, svi zajedno, sve nacije. Ljilja i ja smo antifašiste, moj sin je sin jednog Grka i jedne Jugoslovenke, ja sam još uvijek u našem fazonu”, rekla je Sabaheta.
Nezavisne.com (Foto: N.N)