U nastavku suđenja komandantu takozvane Armije BiH u Srebrenici Naseru Oriću i pripadniku ove vojske Sabahudinu Muhiću za zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima na području Srebrenice 1992. godine, svjedok odbrane Zulfo Salihović rekao je da se Zulfo Tursunović hvalio kako se osvetio sudiji Slobodanu Iliću, koji mu je prije rata izrekao zatvorsku kaznu.
Salihović je potvrdio da su prilikom pretresa terena 13. jula 1992. godine, u reonu Ažičkog potoka prema Zalazju, pripadnici jedinice “Sućeska” Teritorijalne odbrane Srebrenica, kod štale vidjeli od sedam do deset ubijenih, za koje su mu kasnije rekli da su srpski vojnici koji su “artiljerijom terorisali stanovnike” i da su prethodnog dana ubijeni u unakrsnoj vatri.
“Hajdin Mustafić i Fikret Mehmedbašić pokazali su mi dva tijela. Rekli su: `To je taj sudija`. On je bio i najveća zvjerka među Srbima, njihov mozak. Rekli su i da je neki `svirač` bio veoma važan, jer je bio glavni artiljerac, te da im je drago što njih dvojicu takve vide”, rekao je Salihović.
On kaže da je Ilićevo lice bilo krvavo, da je imao brkove i bradu i da je bio u vojnoj uniformi.
Leševe su, prema riječima svjedoka, ostavili i otišli da rade pretres tokom kojeg su našli nešto naoružanja, a onda se vratili u Srebrenicu.
On je dodao da mu je Tursunović govorio nakon akcije u Zalazju da je imao priliku da se osveti.
“Nije volio sudiju jer je mislio da ga je osuđivao. Tursunović je prije rata proveo oko deset godina u zatvoru”, rekao je Salihović, dodavši da je iz Tursunovićeve priče zaključio da je “uspio dohakati Slobodanu Iliću”.
Govoreći o akciji na Zalazju 12. jula 1992. godine, Salihović je naveo da je bio pripadnik jedinice “Sućeska”, čiji je komandir bio njegov ujak Zulfo Tursunović, ali da lično nije učestvovao u ovoj akciji.
On kaže da mu je Tursunović rekao da ostane u Srebrenici kako bi dočekao ranjenike u toku akcije.
Svjedok je rekao da je vozilo jedinice “Sućeska”, tamić zeleno-plave boje koji je korišten u izvlačenju ranjenih i ubijenih pripadnika jedinice, vozio Faruk Tursunović zvani Farkan, sin Zulfe Tursunovića, te negirao ranije iskaze svjedoka koji su tvrdili da je ovim kamionom upravljao Amir Salihović zvani Arkan.
Drugi svjedok odbrane Mirsad Mustafić rekao je da je Srebrenicu napustio 16. aprila 1992. godine i da je tokom cijelog rata bio u Tuzli, gdje je osnovao Udruženje izbjeglica.
“Tokom 1992. godine nije bilo nikakve komunikacije sa Srebrenicom. Jedina komunikacija 1993. godine bila je putem radio amatera, a pisana je počela tek 1994. godine”, rekao je Mustafić.
On je potvrdio da mu je Ibran Mustafić rođak, te da su se vidjeli krajem 1992. godine u Tuzli kada su razgovarali o stanju u Srebrenici i porodicama koje su tamo ostale.
Na pitanje Orićevog branioca Lejle Čović da li je Ibranu Mustafiću mogao pokazati neki papir na kojem su imena srpskih zarobljenika, svjedok je rekao da za to nije bilo šanse.
Svjedok je rekao da nije imao nikakva saznanja, niti informacije o dešavanjima u Srebrenici, a da je za akciju na Zalazju saznao tek nakon rata.
Orić i Muhić optuženi su da su 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac ubili trojicu zarobljenika srpske nacionalnosti – Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića.
Suđenje se nastavlja 7. februara.