U nastavku suđenja nekadašnjem komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine, Samac je rekao da je sa još trojicom saboraca Prnjavorske lake brigade Vojske Republike Srpske, zarobljen 21. jula 1995. godine, nakon pada kote 552.
“Kada je pala linija, nas četvorica smo se povlačili kroz šumu. Na nas su pucali i megafonom zvali da se predamo. Odlučili smo da se predamo, jer smo mislili da je riječ o Armiji BiH, a kada smo to učinili, vidjeli smo tamnopute ljude koji su govorili nepoznatim jezikom, nosili marame i bili šarenoliko obučeni”, ispričao je Samac.
Svjedok je ispričao da su Vinka Aksentijevića odvojili iz grupe da bi ostale srpske vojnike zvao da se predaju, a njih trojicu, žicom vezanih ruku, odveli u jednu kuću u Livadama u kojoj su zatekli vezane Igora Guljevatija, Velibora Dragičevića i Krstana Marinkovića.
Samac je svjedočio o strašnim torturama kroz koje su prošli tokom zatočeništva, navodeći kako ih je tukao ko je i kako htio, pa čak i žene koje su ih udarale pritkama.
“Vezali su nam ruke i noge za vrat preko koca žicom i lancima, premlaćivali čime su stigli po cijelom tijelu, upotrebljavali elektrošokove i snimali kako govorimo da su nas zarobile jedinice `El mudžahedin`. Najviše su pretukli Ukrajinca Igora Guljevatija, jer su mislili da je ruski dobrovoljac”, rekao je Samac.
On je potvrdio da je i Vinko Aksentijević, koji je kasnije doveden i potom skočio kroz prozor, takođe bio pretučen, te naveo da su im trojica mlađih ljudi nožem “sjeckali i bockali uši”.
Nakon dva dana u Livadama, Samac kaže da su prevezeni u kamp u Gostovićima gdje im je, po dolasku, izvjesni Emir dao da jedu rižu i trenerke da obuku, nakon čega su odvedeni u prizemlje jedne spaljene kuće gdje su im lancima vezali noge.
“Nekad su nas izvodili na igralište gdje su nas vojnici, uz povike `Alah uekber`, pljuvali i tukli. Tukli su nas i naveče, gazili nogama, udarali štakama po cijelom tijelu, a mi nismo smjeli glasa pustiti. Tjerali su nas da ljubimo odsječenu glavu Gojka Vujičića, koju su objesili na kuku za meso iznad vrata da je gledamo”, ispričao je Samac.
Svjedok je rekao da ih tokom povremenog dolaska Emira u kamp, za kojeg pretpostavlja da je imao neki čin, niko nije tukao.
Potvrdio je da su u kampu bili do 23. avgusta 1995. godine kada su ih, nakon više pokušaja, preuzeli pripadnici takozvane Armije BiH i prebacili u Kazneno-popravni zavod Zenica.
Svjedok kaže da je tamo dao izjavu nekom inspektoru, koji mu je rekao da ne spominje mudžahedine i da su loše postupali prema njima.
Samac je potvrdio da je potpisao datu izjavu iako je nije pročitao.
Drugi svjedok Velibor Tošić ispričao je da je 21. jula 1995. zarobljen zajedno sa Krstanom Marinkovićem i Petkom Marinićem, te da su odvedeni u kuću u Livadama gdje su zatekli ranije zarobljene srpske vojnike, a potom dovedeni Vinko Aksentić, Goran Stokanović i Miodrag Samac.
“Bilo nas je 12. U Livadama smo bili do 23. jula, kada su nam vezali ruke i noge, stavili povez preko očiju i odveli u selo Gostoviće. Smjestili su nas u neku spaljenu kuću, oko koje su bili bijeli šatori, nakon čega su nas vezali. Izveli su nas nakon tri dana, a Gojko Vujičić je počeo da psuje i oni su ga ubili iz puške i odsjekli mu glavu koju smo mi morali poljubiti”, svjedočio je Tošić.
Svjedok Tošić kaže da su nakon mjesec dana provedenih u ovom kampu, gdje su prošli strašne torture, prebačeni u Kazneno-popravni zavod Zenica.
Mahmuljina optužnica tereti za zločin nad ratnim zarobljenicima, ranjenicima i srpskim civilima, jer u svojstvu komandanta Trećeg korpusa, u čijem sastavu je djelovao i odred “El mudžahedin”, u toku 1995. godine, dok je trajala vojna operacija na širem području Zavidovića i Vozuće, nije ništa preduzeo da spriječi zločin pripadnika ovog odreda nad ratnim zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti na tom području.
Suđenje će biti nastavljeno 13. jula.
SRNA