Nagađanja oko sudbine dizelaša uznemirila su tržište polovnih automobila u Njemačkoj. Ali posao i dalje ide odlično: ako ništa drugo, čak i automobili zreli za otpad se mogu prodati u Africi.
Kako piše Deutsche Welle (DW), traže se kupci preko interneta: crveni Audi A4, 101 “konja”, benzinac, godište 1995. Hajdar traži 500 evra. Plus je i registrovan do sljedeće godine. Motor i mjenjač su uglavnom dobri. Ali njemačkom kupcu odmah upada u oči važan detalj: ekološki je svrstan u grupu Euro 1. Takav auto ne može da dobije dozvolu za vožnju u njemačkim gradovima – bez katalizatora. Nadogradnja bi koštala koliko i sam auto. Hajdar pali motor i odmah postaje jasno: zvuči kao traktor, treba mu i nova izduvna cijev. Sljedeća stanica bi prije bila otpad nego nečija garaža.
Trgovac se smije: “Ma kakvi, taj ide u Afriku!” Isto kao i onaj Audi kabriolet, nažalost nakon “totalke”. Prešao je 250.000 kilometara, prva cijena je 950 evra, ali “dogovorićemo se”. Sve se može prodati, pogotovo poznata imena: Audi, BMW, Mercedes, Opel, Folksvagen… I dobri Japanci su traženi.
Posao sa polovnim automobilima ide dobro. Za vrijeme razgovora sa Hajdarom, njegov otac razgovara sa mušterijama iz Afrike. To je svakodnevnica za ovu porodicu porijeklom iz Iraka: “Oni su došli iz Afrike na dvije nedjelje, samo da bi u kupili automobile u Njemačkoj.”
“Znaš li koliko košta pun rezervoar u Libiji?”
Nijemci trenutno ne znaju šta da kupe i da li uopšte da kupuju polovan auto. Zbog propisa o čistoći vazduha, ne znaju da li će se iznenada desiti da polovnim automobilom neće smeti da uđu u grad. Pogotovo ako je dizel.
Kako je kod Hajdara? Dizel ne dolazi u obzir, oni ih uopšte nema – to je posao za one koji su specijalizovani za istočnu Evropu. Njegov glavni posao je Afrika i ko je uopšte blesav da kupuje dizel?
“Znaš li koliko košta pun rezervoar goriva u Libiji? Oko jedan evro. Ko će tamo kupovati nekakve štedljive dizelaše”, pita trgovac. Doduše, baš zbog Libije je imao problema. Nedavno su ga iz carine optužili da on u Njemačkoj prodaje automobile iz Libije!
Beskrajni putevi automobila
Svaka carina ima drugačija pravila, međutim u Africi se gotovo nigdje ne traži dokaz o ekološkoj podnošljivosti i niskom nivou zagađenja. Ipak, Hajdar u povjerenju objašnjava: zaboravi na propise. Ako znaš prave ljude, svaki auto ćeš dovesti u bilo koju zemlju. A ako ne ide nikako drugačije, auto se uvijek može rastaviti i prenijeti u komadima.
Zato mu posao cvjeta: 2015. po statističkim podacima, gotovo četvrtina izvoza u Afriku bila je u kategoriji “motorna vozila i dijelovi”. Hajdar zna trgovce polovnim automobilima koji imaju čak i posebnu ponudu automobila iz Velike Britanije, sa volanom na desnoj strani za afričke zemlje gdje se takođe vozi po lijevoj strani. Doduše, to je obično tek u metropolama: na mnogim lokalnim putevima u Africi nerijetko vlada načelo da se ne vozi lijevo ili desno, nego tamo gdje su rupe manje. A na toj strani i ostaje onaj čiji su živci čvršći.
Africi očigledno ipak ide bolje
Ekološko udruženje koje je po nalogu EU sprovelo istraživanje o izvozu polovnih automobila utvrdilo je kako je prosječna cijena 1.930 evra, a odredišta su širom Afrike: Džibuti, Dar es Salam, Lagos… Glavna zemlja uvoza je Benin – u tu zapadnoafričku zemlju je od 2013. do 2015. otišlo oko 210.000 automobila – gotovo svaki treći koji je uvezen u Afriku.
Hajdar kaže da se osjeća da i u Afriku polako dolazi blagostanje. Prvo su bili traženi veliki automobili – stanje nije važno ako je tehnika kvalitetna, pošto u Africi ima dovoljno jeftinih majstora koji će gotovo svaki auto dovesti u vozno stanje. Ali sad se sve više traže srednja i manja vozila za već prepune gradove Crnog kontinenta i srednji sloj koji polako može da priušti auto. Jedini zahtjev je – klima uređaj. Bez nje se i u Africi sve teže može nekome prodati auto.
Terenci za Ukrajinu, u Africi se traže dizelaši
Ima i zemalja Afrike gdje se traže dizelaši, ali kad je riječ o novijim modelima oni iz Njemačke idu na istok Evrope. Evropski propisi o izduvnim gasovima bi zapravo trebalo na isti način da važe u čitavoj EU, ali razlike su još uvijek velike. Zbog mogućnosti zabrane dizelaša u Njemačkoj koji pripadaju grupi Euro 5 ili niže, cijena im je drastično pala. Međutim, nakon nekog vremena im je cijena opet počela rasti jer su došli kupci sa istoka. Prvo iz zemalja istoka i jugoistoka EU gdje je dizel jeftiniji, a nema toliko buke oko očuvanja okoline. Zatim iz zemalja bivšeg SSSR-a. Tamo niko ništa ne govori o okolini.
Postoji i veliko tržište u Ukrajini. Među trgovcima se zna: ako imaš terenac, bio on luksuzan sa kožnim sjedištima ili prastara Lada, Ukrajinci će kupiti baš sve. Ali Hajdar nema ništa sa njima, on se drži svog posla.
Isto tako, tu je i zagonetka koju je otkrila Njemačka kancelarija za okolinu. Dok se u Njemačkoj davala premija za uništavanje starog i kupovinu novog automobila, prije desetak godina, utvrđeno je da je u međuvremenu preko milion vozila odjavljeno sa zabranom nove registracije – sada ih jednostavno nigdje više nema. Oni su ili rastavljeni na dijelove ili ilegalno izvezeni ko zna gdje, pogotovo u zemlje gdje “vas niko ništa ne pita, ako znate prave ljude”.
Ali Hajdar ni o tome ništa ne zna. Posao i bez toga ide dobro.