Grafički roman “More je bilo mirno” autorki Tanje Stupar Trifunović i Tatjane Vidojević objavljen je u izdanju “Besne kobile”, a ovo djelo je sjajan primjer kako moderna književnost može da zaživi i u obliku koji će u prvi plan istaći sve njene najbolje segmente, dajući joj novu dimenziju.
Za scenario je bila zadužena književnica Tanja Stupar Trifunović, dok se za crtež pobrinula akademska slikarka i ilustratorka Tatjana Vidojević.
Već sa objavljivanjem najave i prvih fotografija iz ovog izdanja na društvenim mrežama, javnost je pokazala ogromno interesovanje za isti, što je dokaz da ove autorke uspješno pobijaju sve predrasude o stripu i formu modernog grafičkog romana dižu na viši nivo.
U razgovoru za “Nezavisne” Vidojevićeva navodi da je ovo njen prvi grafički roman, njeno prvo bavljenje stripom, tako da joj je bilo izazovno, interesantno, ali i veoma zahtjevno.
“Čim sam pročitala nekoliko prvih rečenica Tanjine priče, već sam vidjela slike i atmosferu koju ću predstaviti ilustracijama. Dugo poznajem Tanjin rad i divim se njenom pisanju. Način na koji dopire do čitalaca, slike koje stvara riječima, ritam, sve je to uticalo da se veoma dobro razumijemo i da znamo šta želimo reći, jedna kroz riječ, druga kroz sliku. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi s njom”, navela je Vidojevićeva.
Ipak, iako u konačnici sve izgleda primamljivo, stručno i zanimljivo, Vidojevićeva napominje da je trebalo dvije godine da se od prvog čitanja teksta, preko kadriranja, crtanja, boje i svjetla, dođe do završene knjige. “Kao što sam rekla, nisam se ranije bavila stripom, ovo je za mene bilo nešto novo i zanimljivo. Jako me privukao spoj slike i riječi, koje se prožimaju i donose jedinstvenu atmosferu i emociju. Priča nije duga, ali uz takav sadržajan teksta slike su izlazile, a negdje su isplivale i ne vezujući se direktno za rečenicu u tekstu nego na moje viđenje i moj odgovor na ispričanu priču”, istakla je ona.
Prema njenim riječima, grafički romani su u svijetu veoma čitani, a smatra da i kod nas dolazi njihovo vrijeme, jer kroz njih dolazi do saradnje među književnicima, slikarima, ilustratorima, što može rezultirati sjajnim ostvarenjima.
Stupar Trifunovićeva otkriva da je na samu ideju za ovakvu vrstu romana došla Vidojevićeva, njoj se učinilo interesantnim, te je rado pristala.
“S obzirom na to da imamo sličan senzibilitet, koji se kod nje ispoljava kroz crtež, a kod mene kroz pisanje, moram priznati da sam imala povjerenje u to da ćemo se uspjeti usaglasiti, susresti i najzad napraviti zajednički rad. Bilo je zabavno, drugačije. Gledajući Tatjanu kako radi, bila sam suočena s tim koliko i kako je rad na crtežu zahtjevan i detaljan i shvatila sam da ilustratori, kao i pisci, moraju imati, bukvalno i metaforično, jaku kičmu”, navela je Stupar Trifunovićeva.
Pojasnila je da sama priča prati paralelno dva gubitka: krah jedne ljubavne veze i sa druge strane ono što je izvor same priče i čini tu glavnu nit naracije – gubitak oca. “Možda perspektivu iz koje glavna junakinja posmatra svijet ne bih okarakterisala kao razočarenje njime, više kao pokušaj da se suoči s nekim neprijatnim stvarima i emocijama kakve prouzrokuju opisani gubici i da ih se prihvati. Taj proces nije prijatan, naprotiv, bolan je i težak, ali je dio života”, kaže ova književnica.
Što se tiče same forme ove vrste romana, Stupar Trifunovićeva navodi da s obzirom na to da se tekstom bavi dugo, ovo je bio jedan odmak u nešto slično, a drugačije. “Fascinirana sam kako Tatjana vidi stvari i kako ih interpretira kroz crteže. Kako se dugo znamo, njeni radovi su mi poznati odranije i voljela sam način na koji radi, tako da me je prilika da radimo zajedno obradovala. Grafički roman je za obje bio mogućnost da istražujemo i otkrivamo nešto novo”, zaključila je ona.
(Nezavisne)