Štrbac ističe da je od tog iznosa 850.000 dolara namijenjeno za stipendiranje studenata, za pravnu zaštitu Krajišnika i za obilježavanje njihove tragedije, a 150.000 dolara za sudske troškove, dok će ostatak od 400.000 dolara ići američkim advokatima tužbe koji su radili bez nadoknade.
Kolektivna tužba Krajišnika prognanih u “Oluji” podnesena je 2010. godine Federalnom sudu u Čikagu protiv američke konsultantske kuće “L-3 Servisiz ink” kao pravnog sljedbenika “Militeri profešn risorsiz ink” /MPRI/ radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog izgubljenog zavičaja po osnovu saučesništva u genocidu.
MPRI se tereti da je savjetovala obučavala i kršeći embargo, opremala hrvatsku vojsku za operaciju “Oluja”, a kao dokaz sudu su dostavljeni i ugovori između američke kompanije i Hrvatske.
Parnični postupak ušao je u proces medijacije u decembru 2014. godine po prijedlogu nadležnog Federalnog suda u Čikagu.
To se dogodilo nakon dvije sudske presude koje nisu bile u direktnoj vezi sa ovom parnicom, a, kako napominje Štrbac, štetno su uticale na tužbu Krajišnika.
Prva je bila odluka Haškog tribunala 2012. godine da poništi osuđujuću prvostepenu presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za “Oluju” i oslobodi ih odgovornosti.
Druga je bila presuda američkog Vrhovnog suda koji je 2013. godine odbacio tužbu u slučaju “Kiobel protiv Rojal Dač petroleuma” za saučestvovanje u kršenju međunarodnog prava u Nigeriji devedesetih godina prošlog vijeka, uz obrazloženje da je riječ o događajima van američkog tla.
Zbog presude Haškog tribunala oštećena strana stavljena je u situaciju da u nastavku suđenja pred američkim sudom mora ponovo da izvodi dokaze da su sve tačke optužnice bile ratni zločin, što bi produžilo postupak za još tri do četiri godine.
U svemu je na kraju presudio novac, jer, kako je naveo Štrbac, Krajišnici nisu uspjeli da dobiju finansijsku pomoć za postupak koji je mogao da potraje još osam do 10 godina i koštao bi sedam do 10 miliona dolara.
On kaže da su Krajišnici na kraju pristali na nagodbu, jer su u američkom sistemu suđenja, koji je postavljen tako da sporove dobija onaj ko ima novca i može da istraje, za protivnika imali kompaniju, koja je samo ove godine imala sklopljene ugovore sa Vladom SAD vrijedne 150 miliona dolara.
Štrbac je naveo da je interes američke kompanije da se nagodi svakako bio da izbjegne ogromne troškove za velike advokatske honorare u dugotrajnom postupku, ali da niko ne ide u postupak pregovora o nagodbi ako ne osjeća odgovornost.
Ovaj proces ipak, kako je poručio Štrbac, predstavlja uspjeh, jer su dokumenta i svjedočanstva o zločinima nad Srbima i njihovom stradanju u Hrvatskoj odnosno Republici Srpskoj Krajini pohranjeni u više sudova i postali baština čitavog svijeta, bez obzira na to kakve presude bile danas.
“Suština je da smo mi to dostavili američkom sudu, da je američki sud pet godina radio na tom slučaju, da su pisali o tome, da smo uzdrmali tu organizaciju nasljednicu MPRI-a. Oni su to u početku olako shvatili, misleći `lako će oni tamo sa nekim Krajišnicima i njihovim advokatima`, međutim prvi sudija u Čikagu je rekao da tužba ima smisla i da ima i dubinu i dokaze i da je osnovana”, rekao je Štrbac.
On je napomenuo da bi Krajišnici uspjeli u svojoj parnici da je Haški tribunal potvrdio prvostepenu osuđujuću presudu Gotovini i Markaču, iako ni u toj presudi nisu osporeni teški zločini nad Srbima.
“Međunarodni sud pravde je u odluci po tužbi Hrvatske i kontratužbi Srbije za genocid, uzeo iz prvostepene osuđujuće presuda Haškog tribunal dio o počinjenim zločinima. Potvrdio je da su utvrđeni svi zločini uključujući i etničko čišćenje”, rekao je Štrbac.
On ističe da, iako dobijena sredstva ni približno ne pokrivaju svu štetu koju su pretrpjeli prognani Krajišnici, ipak nije sve u novcu.
“Preko ovog spora barem je dio svjetske javnosti upoznat sa tragedijom još jednog naroda, kojoj su uveliko kumovale američke organizacije poput MPRI”, zaključio je Štrbac.
Izvor: SRNA