Stručnjaci koji se godinama bave ovim problemima tvrde da je nesporno da je u porodicama u kojima su se desila ova ubistva godinama trajalo porodično nasilje.
Ubio djecu, pa sebe. Zvuči jezivo, ali nije rijetkost; u posljednjih šest godina u BiH je zabilježeno šest ovakvih zločina, što svjedoči o odnosu prema nasilju i mentalnom zdravlju.
Od desetomjesečne bebe iz Breze, do 17-ogodišnje djevojčice iz Zenice, pa do troje mališana iz Bihaća, koje je nedavno otac izmasakrirao kuhinjskim nožem – desetoro djece i jedna odrasla osoba u BiH je od 2012. godine do danas stradalo od očeve ruke.
Podsjećamo, 2015. godine otac je u Modriči ubio svoju trogodišnju kćerkicu, a godinu kasnije jeziv zločin se desio u Tuzli, kada su ubijeni brat i sestra od 7 i 11 godina.
Sva ova ubistva imaju jednu zajedničku crtu; ubice su imale isti motiv – da se osvete supruzi ili partnerki, majci djece, koja je odlučila da više ne živi s njima. O tome su čak ostavljali poruke i pričali s prijateljima, prijetili porukama. “Ako odeš, djecu nećeš živu zateći, pa ti vidi kako ćeš da živiš s tim”, glasila je jedna od poruka upućena nesretnoj majci.
U nekim slučajevima u pitanju je bio težak i mučan razvod, u nekim tek iskazana namjera žene da će napustiti zajednicu.
U svim slučajevima, osim jednog, očevi su se, nakon što bi pobili djecu, ubili.
Posesivnost
Zločin, koji se dogodio u Istočnom Sarajevu u avgustu 2014. nije bio motivisan razvodom ili partnerskim problemima, ali jeste posesivnom potrebom oca da drži porodicu “pod kontrolom”. Otac je, naime, ubio svoju 41-godišnju kćerku, a potom i sebe, jer nije mogao da se pomiri s činjenicom da će se kćerka, uprkos njegovom protivljenju, udati za muškarca kojeg je sama izabrala.
– Uz to, iskustvo nam govori da je gotovo izvjesno da se radi i o problemima s mentalnim zdravljem. Dakle, učestalost ovakvih jezivih slučajeva svjedoči o nebrizi društva o mentalnom zdravlju, ali i o tome da se nasilje u porodici ne tretira u skladu sa zakonima i Istambulskom konvencijom, koju je BiH potpisala među prvima u Evropi – kaže Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene Banjaluka, dugogodišnja pravna savjetnica i aktivistkinja u borbi protiv nasilja u porodici.
Prijaviti nasilje
Ona je apelovala na žene da na vrijeme prijave nasilje, kako bi se moglo odreagovati, a na ljekare, socijalne radnike, policajce i druge profesionalce da svaku sumnju na nasilje i svaku prijetnju shvate ozbiljno.
– Činjenica je da je ubica iz Bihaća govorio da će pobiti djecu, ali niko nije obraćao pažnju na to, jer su prijetnje izgledale previše strašne da bi bile vjerovatne. S druge strane, činjenica je da živimo u nasilnom društvu, u kome su prijetnje smrću dio svakodnevice i da čak i policija lagodno prihvaća prijavu takvih prijetnji, u stilu”ljudi pričaju svašta” – kaže Lana Jajčević.
Da guranje problema pod tepih nije rješenje saglasan je i Vladimir Nakić, socijalni radnik koji godinama radi sa počiniocima nasilja.
– Niko, pa ni policajci ni socijalni radnici ne mogu znati šta se dešava između četiri zida, ali priznati i prijaviti problem je prvi korak ka rješenju – kaže Nakić.
Odgovorni ljekari, učitelji, komšije
– Kada je u pitanju borba protiv nasilja u porodici i zaštita mentalnog zdravlja, mora se angažovati cijela zajednica. Svi koji primjete da nešto nije u redu, od komšije, predsjednika mesne zajednice ili kućnog savjeta, do pedijatara, ljekara porodične medicine ili učitelja, treba da se obrate policiji ili centru za socijalni rad. Bitno je da se porodici na vrijeme pomogne, a ako se utvrdi da se radi o osobi s mentalnim smetnjama, koja je opasna po sebe ili okolinu, postoji mogućnost prisilne hospitalizacije – poručuje Vladimir Nakić.
(Srpskainfo-Milkica Milojević)