Četrnaest Srba, mještana Starog Gracka kod Lipljana, izmasakrirano je na njivi 23. jula 1999. godine dok su sabirali žito, a muk o ubicama i nalogodavcima traje već sedamnaest godina.
Ubijeni su se, kako je to na jednoj od godišnjica služeći parastos rekao vladika Teodosije, uvrstili u red mučenika crkve Hristove.
Te riječi kao da su postale ideje vodilje kroz život siročićima i njihovim samohranim majkama koji, umjesto da pale svijeće i polažu cvijeće na grobištima na obližnjem mjesnom groblju, iz godine u godinu odaju poštu suzama zalivajući spomen-ploču istaknutu na zidu mjesne srpske škole u centru sela.
“Verujemo da su njihove duše na nebesima. Verujemo da bdiju nad nama i da našu decu sam Bog i njihove duše čuvaju”, kaže Srni Sonja Živić, supruga ubijenog Rada Živića.
Parastosom koji se godinama služi u centru sela, umjesto na mjesnom groblju, opominju se moćnici, oni koji su naručili i počinili jedan od najvećih zločina nad Srbima na Kosmetu, da se sudbina ovih stradalnika ne smije više skrivati iza vela tajne.
Sumnjaju Živići, Janićijevići, Markovići, Koraći, Odalovići, Ćirkovići i svih preostalih 200 najupornijih Starogračana da zabranom izlaska na grobišta “terorističke vlasti” nastoje da zatru svaki trag o postojanju Starog Gracka.
Sadašnje vlasti su Staro Gracko, do 1999. godine selo u kome su živjeli najbogatiji Srbi u centralnom dijelu Kosova, pretvorili u simbol vladavine bezakonja i prašume.
Označili su Staro Gracko kao ciljanu metu jer su u njegovim stanovnicima prepoznali čuvare srpstva i pravoslavlja.
Računali su da će ubistvom žetelaca pokrenuti talas iseljavanja i u tome su djelimično uspjeli, jer se za nedjelju dana poslije zločina iselilo 40 domaćinstava.
Zločinci, kako tvrde mještani, i dan-danas se slobodno šetaju selom i mjerkaju parcele u vlasništvu porodica ubijenih.
Na stotine hektara oranica u vlasništvu stradalnika poslije zločina srpska noga nije kročila. Većina vlasnika ne zna ni ko sada preorava njive niti prihvataju zahtjeve mještana u opštini, kojom vladaju okorjeli pripadnici bivše terorističke OVK, da se stavi zabrana korišćenja.
Mještani nerado govore o zločincima. Strahuju, kako reče Ljubica Živić, majka ubijenih Rada i Jovice, za živote djece koja iz godine u godinu shvataju da su njihovi očevi stradali samo zato što su se odvažili da “pokupe žito da bi prehranili porodicu”.
Zna se da je UNMIK policija 2007. godine u susjednom selu Veliki Alaš, tragom podmetnutih dokaza, uhapsila psihijatrijskog bolesnika Malzuma Bitićija, jer je u njegovoj kući navodno pronađena dokumentacija koja je trebalo da ukaže da se tu nalazio štab OVK i da je on jedan od izvršilaca masakra.
Nedostatak dokaza, uz ljekarsko uvjerenje da je Bitići psihijatrijski slučaj, bio je alibi istražiocima UNMIK-a i Euleksa da predmet arhiviraju i da naredbodavcima i počiniocima masakra daju prostora da dodatno zatru tragove.
U selu nema Srbina koji vjeruje u prazna obećanja da će predmet biti aktiviran ukoliko se, kako traži Euleks, “daju novi dokazi”.
Ne vjeruju porodice stradalnika ni u obećanja da će dokaze pronaći haški specijalni sud za ratne zločine koje su počinili bivši pripadnici OVK.
U selu u kome vladaju nemoć i beznađe ipak se nadaju da će ruka pravde stići zločince, da će zajedno sa njima odgovarati i Bernar Kušner, prvi civilni administrator Kosova i Metohije, pod čijom je vlašću masakr počinjen.
Prije dva dana porodice stradalnika dobile su informaciju da je sa Kušnerom u Starom Gracku u noći kada je počinjen masakr, 23. jula 1999. godine, boravio Hašim Tači, tadašnji komandant terorističke OVK.
Uvjereni su, navodi za Srnu Sonja Živić, da je Tači uključen u sačinjavanje scenarija za pogubljenje 14 žetelaca i ističu da je on polaganjem cvijeća ispred spomen-ploče prije dva dana “polio živu sodu” na otvorene rane porodica ubijenih.
Ljubica Živić tražila je da se istraga zasnuje na Kušnerovom saslušanju i saslušanju britanskog komandanta Kfora u čijoj je zoni odgovornosti bilo Staro Gracko.
“Oni znaju šta se dogodilo i ko je odgovoran”, ponavlja ova starica, ubijeđena da ne postoji Albanac u Lipljanu koji ne zna imena počinilaca i naredbodavaca.
Tu sumnju, kako ona kaže, potvrđuju Kušnerove riječi opravdanja zločina, izgovorene na dan sahrane: “Albanci su mnogo stradali”.
Dato je tada i obećanje o nagradi od 100.000 njemačkih maraka onome ko pomogne da se zločinci pronađu.
Mještani vjeruju da je ta nagrada pripala upravo onome koji je pred lice pravde trebalo da izvede Tačijeve saborce odgovorne za ubistva žetelaca.
(SRNA)