Pogrešan izbor rijetko počinje pogrešnom namjerom. Češće počinje pogrešnim mjerilima: sjajem koji kratko traje, sigurnošću koja je samo navika, glasnim obećanjima iza kojih nema tišine odgovornosti.
Mnoge žene ne griješe zato što žele ljubav, već zato što je traže na mjestima gdje ona ne stanuje. Starac Emilijan Svetogorac upozoravao je da brak ne počinje zaljubljenošću, nego zrelošću, i da se čovjek ne bira po onome što pokazuje, nego po onome što nosi.
Ne biraj onoga koji ne umije da se odvoji – jer neće umrijeti ni da se veže
Nemoj izabrati čovjeka koji troši sate po klubovima, na provode, putovanja i luksuze, niti onoga kod kojeg ćeš otkriti da se iza njegovih riječi ljubavi krije samoljublje.
Nemoj izabrati za ženu onu koja je nalik barutu, te se zapali čim joj nešto kažeš. Ona nije supruga za tebe. Još, ako želiš da imaš jedan stvarno uspješan brak, nemoj prilaziti onoj djevojci ili mladiću koji ne može da se odvoji od svojih roditelja. Hristova zapovijest je jasna: “Zbog toga će ostaviti čovjek oca svojega i mater i prilepiće se ženi svojoj”.
Kada vidiš da je onaj drugi privezan za majku ili oca, da ih sluša otvorenih usta i da je spreman da učini bilo šta što oni kažu – bježi daleko od njega. To je duševno nezreo čovjek i sa njim nećeš moći stvoriti porodicu. Onaj koga ćeš izabrati za muža treba da ima hrabrosti, junaštva. Ali kako može da ima junaštvo kad još nije naučio, nije shvatio, nije prihvatio to da je njegov dom bio saksija u koju su ga stavili, da bi ga potom izvadili i zasadili negde drugde? – govorio je starac Emilijan Svetogorac, prenosi Lepa i srećna.
Brak nije produžetak udobnosti – nego početak podviga
U ovim riječima nema ni trunke sentimentalnosti, ali ima onoga što brak održava kada sve spoljašnje otpada: zrelosti, slobode i spremnosti na žrtvu. Pravoslavno predanje nikada nije učilo da je brak produžetak udobnosti, nego početak podviga, piše Religija. U njega se ne ulazi da bi se neko “upotpunio”, nego da bi se naučilo da se daje. Zato je i patrijarh Pavle uporno vraćao na isto mjesto: na odgovornost pred Bogom i pred drugim čovjekom, na spremnost da se napusti djetinjstvo i prihvati krst zajedničkog hoda.
Možda je upravo tu skriven odgovor na mnoga razočaranja: ne u tome da se nađe “bolji”, nego zreliji; ne sjajniji, nego pouzdaniji; ne onaj koji obećava mnogo, nego onaj koji umije da nosi. Jer brak, gledan očima Crkve, nije priča o dvoje koji su našli sreću, nego o dvoje koji su pristali da je grade – dan po dan, tiho, sa strahom Božjim i sa mnogo više odgovornosti nego iluzija.
Srpska info