Iako je stanje u društvu daleko od dobrog nema reakcije javnosti. Gdje je nestao radnički bunt, koja je uloga sindikalnih vođa i ko je kriv što su građani prestali da se bore za vlastita prava pitanja su koja iznova otvaraju pandorinu kutiju.
Izvještaja sa radničkih protesta i okupljanja ispred preduzeća zbog ugroženih prava, zaostalih plata i drugih radničkih prava odavno više nema ili vrlo rijetko, u domaćim medijima.
Među radnike se uvukla politika a građani su postali umorni i nepovjerljivi da nešto mogu sami promijeniti.
Posljednja okupljanja su bila za 1.maj, koja su još jednom potvrdila da se radnički bunt sveo na puku formalnost, a u Banjaluci je čak izostala i tradicionalna šetnja.
U BiH nema kritične mase koja bi pokrenula veliki radnički bunt jer nema radnika.
Sindikati koji bi trebalo da zastupaju ranička prava nerijetko su produžena ruka neke partije ili vladajuće struje, pa se i svaki bunt pokušava ispolitizovati.
I dok se loptica odgovornosti prebacuje s jedne na drugu stranu, a građani I radnici, ne shvate da umjesto u svoja četiri zida, borbu trebaju voditi na ulici i ispred institucija, promjena se neće desiti.
TV K3