Da li je NATO bombardovanje Srbije moglo da bude izbjegnuto. Iako mnogi smatraju da jeste, druga strana priča govori o okolnostima nalik trileru u međunarodnoj zajednici, uoči samog bombardovanja Srbije. Kada se to uzme u obzir, stvari djeluju nešto drugačije.
Tome u prilog govore i svjedočenja onih koji su direktno ili indirektno bili uključeni u politička dešavanja prije, neposredno pred i tokom bombardovanja SRJ o čemu je čak i međunardona zajednica imala podijeljeno mišljenje.
I sa distance od dvije decenije, situacija nije ništa drugačija.
Ako se u obzir uzmu izjave tadašnjih zvaničnika, prije svega SAD, sva je prilika da je borba za odvajanje Kosova od Srbije bila mnogo ranije isplanirana, tačnije godinama ranije.
To, između ostalog, sugeriše i diplomata Vladislav Jovanović, koji je u vrijeme NATO intervencije bio ambasador SRJ pri Ujedinjenim nacijama. Kako je prije nekoliko dana rekao, “ideja o bombardovanju bila je u mislima međunarodne zajednice i 10 godina ranije, i bilo ko da je bio na čelu Srbije ukoliko je držao do suverentiteta i nezavisnosti imao je da bude kažnjen”.
Kongresmen protjeran iz SRJ
Primjer za to je ponašanje nekadašnjeg prvog čovjeka Kongresa Boba Dola, i to još s početka devedesetih godina prošlog vijeka. Zapravo, on je tada boravio u Prištini gdje je, slučajno ili namerno, rekao “živjelo nezavisno Kosovo”. Nakon toga, on je bio protjeran iz zemlje.
Neke poruke o bombardovanju su slate i preko samog Jovanovića, i to nekoliko godina prije bombardovanja. Tačnije, američki ambasador Voren Zimerman je još u decembru 1991. poslao ultimatum Miloševiću da će Beograd biti bombardovan ako na Kosovu izbiju sukobi krivicom srpske strane.
Sve ovo govori da je namjera, izgleda, postojala mnogo prije nego što se bombardovanje i desilo u martu 1999. godine. Tačnije, namjera je bila da se ono desi u oktobru 1998. godine, ali je američki diplomata iznenada tog mjeseca došao u Beograd, a ono je odloženo.
Da ideja uopšte nije bila da se agresija na SRJ zaustavi, svjedoči i ponašanje jednog od glavnih zagovornika bombardovanja, američke državne sekretarke Medlin Olbrajt. Ona je, prema riječima Vladislava Jovanovića, uoči dolaska u Rambuje na takozvane mirovne pregovore izjavila da Miloševiću ljestvicu moraju postaviti tako visoko da ne može da je preskoči.
Podizanje ljestvice
Ljestvica zahtijeva je, bar prema svjedočenju učesnika ovih sporazuma u ime srpske strane, podizana svakodnevno, što je zapravo i bio cilj dela međunarodne zajednice.
Da je odluka o bombardovanju ranije donijeta, svjedočio je i Džejms Rubin, bivši pomoćnik Olbrajtove.
– Stvarna namjera SAD bila je da započne rat u koji će uvući Evropu, rukovodeći se ciljem da se delegacija SRJ dovede u položaj da prosto ne može da potpiše dokument, da se Srbi moraju učiniti odgovornim kako bi se prešlo u vojnu akciju – rekao je Rubin svojevremeno.
Rambuje je bio provokacija
Druga stvar koju je rekao jeste da bi prekid napada (bombardovanje) doveo u pitanje kredibilitet NATO-a, SAD i njegov. Slično je ponovio i nekadašnji američki državni sekretar Henri Kisindžer.
– Tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavljao je provokaciju, izgovor za početak bombardovanja. Rambuje nije dokument koji bi bilo koji Srbin prihvatio. To je bio loš diplomatski dokument koji se nikada nije trebao pojaviti u toj formi – kazao je on za londonski “Dejli telegraf” u junu 1999. godine.
Prema svjedočenju Vladislava Jovanovića, Kisindžer je kazao i da nijedna zemlja koja drži do sebe i nezavisnosti ne bi mogla da prihvati uslove kapitulacije.
Kada je riječ o pregovorima u Rambujeu, danas se malo ko može složiti da su oni bili uspješni. Kako objašnjava austrijski diplomata Volfgang Petrič, koji je inače u njima i učestvovao, nije postojala mogućnost vođenja direktnih razgovora između Beograda i Prištine jer beogradska delegacija prvobitno nije željela da “razgovara sa teroristima”, a kasnije kada je promijenila svoju poziciju, ali su vlasti u Prištini odbile direktne razgovore.
– Na kraju je donijeta politička odluka da se ne potpiše sporazum. Odluku je donio tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević. On je odlučio da će nekoliko dana trajati bombardovanje, ali da će on preživjeti. To je bila pragmatična, ali nerealistična odluka – ocijenio je Petrič prije nekoliko dana.
Jedan od najžešćih zagovornika NATO intervencije na Srbiju bio je tadašnji premijer Velike Britanije Toni Bler. On je, godinama kasnije, u svojim memoarima napisao da je američki predsjednik Bil Klinton imao rezerve u vezi sa tom akcijom, ali da ga je on na kraju nagovorio da SAD i NATO čak upotrebe i kopnene snage protiv Srbije.
Poznata je Blerova izjava da “rat protiv Srba nije više samo vojni sukob, već je to bitka između dobra i zla, između civilizacije i varvarstva”.
Kako je za “Blic” ispričao Vuk Drašković, potpredsjednik Savezne vlade zadužen za spoljne poslove za vrijeme NATO bombardovanja, lično on je Miloševića “preklinjao da dozvoli tadašnjem predsjedniku Srbije Milanu Milutinoviću da potpiše sporazum koji su bili usaglasili Kristofer Hil, u ime SAD, Boris Majorski, u ime Rusije, i Volfgang Petrič, u ime EU”.
– Ponuđena je bila suštinska i trajna autonomija Kosova u granicama Srbije, bez prava Albanaca na referendum, ostanak na Kosovu 2.000 naših vojnika i 3.000 policajaca, a u izgledu su bila i dva paralelna pravna sistema, za Srbe i za Albance. Traženo je da dozvolimo da NATO uđe na Kosovo, razoruža OVK i ostane dok sporazum ne zaživi. Milošević je lupio pesnicom o sto i viknuo: “Ne, nikad strana čizma neće na naše Kosovo!” – ispričao je Drašković.
Kako je pojasnio, prema Draškovićevim riječima, “ako ovo odbijemo, Zapad će popustiti i dati sve što tražimo, ako nas budu bombardovali, moraće da prestanu i opet ćemo dobiti sve”, riječi su Slobodana Miloševića.
Drašković kaže i da je Milošević pogazio sve što je bio obećao.
– Ponuđeni sporazum u Rambujeu, koji je on odbio, dobrim dijelom sam isposlovao u razgovorima sa šefovima francuske i britanske diplomatije, Vedrinom i Kukom, ruskim ministrom Ivanovim, italijanskim ministrom Dinijem, sa Petričem, Hilom… Milošević i njegova supruga izabrali su bombe. Sutradan po početku bombardovanja, tražili su i da Savezna vlada uvede smrtnu kaznu i da se osnivaju preki ratni sudovi za protivnike režima. Htjeli su da im NATO bombe budu kišobran za unutrašnji rat u Srbiji. Usprotivio sam se i, javno, zaprijetio da će SPO izaći iz Vlade i pozvati narod na otpor i demonstracije. Odustali su od smrtne kazne i prekih sudova, ali ne i od namjere da likvidiraju protivnike. Među prvim žrtvama bio je Slavko Ćuruvija – objasnio je Drašković Miloševićevu nepopustljivost i tvrdoglavost.
Holbruk u Beogradu dva dana pred bombardovanje
Posljednji pokušaj da se SRJ natera da prihvati uslove nametnute u Rambujeu desio se dva dana pred NATO bombardovanje, kada je američki diplomata Ričard Holbruk došao u iznenadnu posjetu Slobodanu Miloševiću.
U suštini, niko ne zna šta se dešavalo iza zatvorenih vrata, ali su oni koji su bili blizu Miloševiću u to vrijeme svjedočili da je Holbruk sa sobom donio dokument i ultimatum – potpis na Rambuje ili bombardovanje.
Međutim, da li bi taj potpis spriječio bombardovanje, pitanje je, s obzirom da je Oldbrajtova i tomom pregovora u Rambujeu rekla da će do bombardovanja doći, i to kada je Skupština Srbije odbila dokument iz Rambujea.
Tačno 48 sati nakon Holbrukovog odlaska iz srpske prijestonice, iz četiri NATO baze u Italiji, avioni su poletili ka SRJ.
(Blic)