Višestruka operacija koju je Hamas pokrenuo protiv Izraela dan nakon godišnjice Jom Kipurskog rata 1973. jezivo je slična tom sukobu. Odvažni i neočekivani, oba su napada iznenadila Izrael i zadala smrtonosne udarce osjećaju nepobjedivosti te zemlje. Ostaje za vidjeti hoće li, kao 1973., napad Hamasa dovesti do tektonske promjene u izraelskoj politici i odnosu zemlje s Palestincima.
Godine 1973. Egipat i Sirija iznenadili su Izrael, prodirući duboko u njegov teritoriju. U prvim danima sukoba, situacija je bila toliko strašna da je izraelski ministar odbrane Moše Dajan preporučio upotrebu nuklearnog oružja. Komisija Agranat, koja je kasnije dobila zadatak istražiti rat, skovala je izraz “conceptziyya” kako bi uhvatila oholost obavještajnih službi. Izraelska vojna obavještajna služba smatrala je da će nadmoćna vatrena moć zemlje odvratiti Arape od napada. Tačnije, vjerovalo se da će se Egipat suzdržati od napada sve dok ne bude imao dovoljno vazdušnih snaga da pogodi ciljeve duboko unutar Izraela i ušutka svoje vazdušne snage.
Danas su se te organizacije držale “koncepcije” da bi golema moć Izraela odvratila Hamas od pokretanja novog rata. Njihovi politički gospodari, predvođeni premijerom Benjaminom Netanjahuom, zaključili su da su povremene palestinske erupcije nasilja smetnja kojom se može upravljati dok su zamišljali da će okupirani prihvatiti beskrajnu okupaciju.
Operacija Hamasa pokazuje pogrešnost tog pristupa. Sada je jasno izvan svake sumnje da entitet koji dosljedno poziva na uništenje Izraela i koji otima izraelske civile ne može nastaviti postojati na izraelskoj granici.
Nakon što je komisija Agranat objavila svoje početne nalaze 1974., premijerka Golda Meir i Dajan dali su ostavke. Meir se ljubazno naklonila, dok je Dajan odbio pozive da to učini jer komisija to nije preporučila.
Netanjahu će sigurno oponašati Dajanov stav, ali sada se nesumnjivo suočava sa sramotnim raspletom svoje 40-godišnje političke karijere. Dok je Netanjahuova oštra i nepokolebljiva retorika pridobila njegove pristalice u zemlji i inostranstvu, ona se nikada nije poklapala sa stvarnošću, a operacija Hamasa koja se dogodila za vrijeme njegovog posmatranja odmah ga je pretvorila u tigra od papira. Obećao je da će njegova politika pokoriti Palestince, samo da bi ih vidio kako pokreću najgori napad u istoriji Izraela. Obećao je da će ekonomski paketi umiriti Palestince, samo da bi njihova vezanost za njihovu zemlju bila jača od bilo kakve privlačnosti za njihovu kesu. Njegova strategija nikada nije išla dalje od toga da je vojsci dopustio odriješene ruke na palestinskim teritorijima.
Netanjahu je to davno dokazao. U svojih prvih 11 godina na vlasti, naježio se na pritisak demokratske administracije u Sjedinjenim Državama i tvrdio da se sukob može riješiti pod vladavinom republikanskog predsjednika. Ali tokom mandata Donalda Trampa, Netanjahu je stavio u džep američke ustupke, kao što je preseljenje američke ambasade u Jerusalim, ne ponudivši Palestincima nikakve opipljive koristi.
Dok će Netanjahuova defenestracija biti spora, defenestracija njegovih podređenih uslijediće u sedmicama nakon zatišja u nasilju. Agranatova komisija preporučila je otpuštanje samo nekolicine oficira, uglavnom u obavještajnoj službi. Ispitivanje ko je donio ovaj rat proširiće se dublje na vojsku i proširiti se na više ešalone unutrašnje sigurnosne službe.
Hamas bi se mogao naći pred sličnim obračunom. Izraelski sigurnosni establišment često govori o uništavanju takozvane terorističke infrastrukture; napad će mu pružiti priliku da to učini.
Izraelska kopnena invazija velikih razmjera je izvjesna i vjerovatna dugoročna okupacija. Iako će se čelnici Hamasa preseliti u podzemne bunkere, sumnja se da će pronaći sigurno sklonište.
Hamas i druge islamističke organizacije smještaju se unutar okvira muslimanske istorije. Ali više pristaje pogled prema Novom svijetu. Godine 1996. peruanski Revolucionarni pokret Tupak Amaru uzeo je stotine talaca u rezidenciji japanskog ambasadora u Limi. Spektakularni napad zaokupio je pažnju svijeta. Vojni napad koji je uslijedio oslobodio je taoce, dok je organizaciji zadao smrtni udarac od kojeg se nikada nije oporavila.
Međunarodna zajednica će Izraelu dati širok prostor da učini isto s Hamasom. Uobičajni povici zabrinutosti za civilne žrtve biće stišani, baš kao što je bio tokom izraelskog rata s Hezbolahom 2006. Ali zapadne vlade mogu biti najučinkovitije koristeći svoj uticaj kako bi izvršile pritisak na Katar i Tursku da protjeraju zvaničnike Hamasa, zatvore svoje kancelarije i zabrane prikupljanje sredstava.
Hoće li napad zatvoriti jedno poglavlje u izraelskoj istoriji najvažnije je pitanje. Naposljetku, rat iz 1973., zajedno s otkrićem iz 1977. da je supruga Meirovog nasljednika imala ilegalni bankovni račun u inostranstvu, prekinuli su 29-godišnji stisak izraelske Laburističke stranke na vlasti.
Danas izraelske vođe trube o osveti. Kad oni utihnu, slijedi introspekcija. Izraelci će dovesti u pitanje “konceptziyyu” da mogu ubrati dobrobiti zapadne nacionalne države dok su naviknuti na poteškoće koje im njihovi susjedi žele nanijeti.
Ali oživljavanje izraelske ljevice i pomlađivanje mirovnog procesa malo su vjerovatni. Otkako su Palestinci odbacili izraelski mirovni plan 2000. godine, ljevica je u padu. Danas su laburisti pali s vrhunca moći na jednu od najmanjih frakcija u Knesetu.
Godine 1973. spoznaja da Izrael nije neosvojiv stavila je zemlju na put mira s Egiptom. Najveća tragedija sadašnjeg rata biće nemogućnost da se isto učini s Palestincima, prenosi “JapanTimes“.