Danima pred Vaskrs bilo je u kući Kovačevića ispod Zlatibora razgovora, ali oprezno sa dekom Srećkom (94), najstarijim u kući, o odlasku u crkvu na Vaskrs. Ukućani su pokušali da mu kažu da ove godine ne bi trebalo ići u crkvu zbog virusa, preporuka vlasti i doktora, “Ja u crkvu moram, postio sam, spremio se za pričest”, rekao im je deda.
U nedjelju, još sunce nije bilo ni izašlo kad se deda vratio iz crkve, niko u kući ne pamti da ga je vidio tako srećnog, podmlađenog… – Nikad srećniji u životu… Bio sam na liturgiji, pričestio se, pomolio se Bogu za sve u kući, da nas bog spase, da nam da zdravlja i života, berićeta, vratio se puna srca i pune duše – rekao je za Kurir telefonom deda Srećko.
Priznaje, bilo je malo strepnje da ga na putu do crkve ne sretne policija: – Otišao sam u četiri ujutru, pomrčina, poranio, dok milicija ne stupi na dužnost… U crkvi baš malo naroda, a opet dovoljno da se bogu pomolimo da nas sačuva i od ovog zla.
U svoje 94 godine zapamtio je, priča, mnogo teških godina, i vrijeme Drugog svjetskog rata, i komuniste, ali ne pamti da je propustio da se pričesti za Vaskrs. – Teško je bivalo, ali se uvijek postilo, i kad se na kukuruznom hljebu živjelo, uvijek se u crkvu išlo i uvijek bogu molilo. Kome drugom ako ne njemu. Uvijek kad je bilo teško, ja se okrenem ka istoku, pomenem boga i carstvo nebesko, Bogorodicu, krsnu slavu i svijece i bude mi lakše. Tako i sad, jeste teško, ali bilo je i teže, pa smo preživjeli, sve s božjom pomoći i nikako drugačije – kazao je deda Srećko.
U vrijeme korone deda pomalo čuva ovce po obroncima Zlatibora, prošeta po brdima, radne ponešto oko kuće… – Bogu hvala, kod nas u selu, u okolini, tog virusa nema. Ovu pošast shvatam samo kao božju kaznu. Opominje nas bog da smo mnogo zabrazdili, da treba da budemo bolji ljudi, da više vodimo računa o sebi i djeci, porodici, da ne trčimo samo za parama. Ovo jeste opomena, ko shvati – shvati, ko ne shvati, ko zna da li će biti sljedeće opomene – deda Srećko.
(Izvor/Foto: Kurir, Z. Šaponjić)