Na tronu srpskog patrijarha proveo je 19 godina i bio je jedan od najomiljenijih poglavara Srpske pravoslavne crkve. Njegovoj sahrani prisustvovalo je više stotina hiljada ljudi, pojedini mediji navodili su da je više od 600.000 građana Srbije došlo da oda poslednju počast patrijarhu Pavlu.
Gojko Stojčević, kako je patrijarhovo kršteno ime, rodio se 11. septembra 1914. godine u selu Kućanci, današnjoj Hrvatskoj. Rano je ostao je bez roditelja, otac mu je umro a majka se preudala i na porođaju treće ćerke preminula. Gojka i njegovog brata Dušana odgajala je tetka, očeva najstarija sestra.
Gojko je kao mali bio veoma bolešljiv i slabašnog zdravlja. Odmalena je bio posvećen knjizi i učenju. Pokazivao je veliki dar za pjevanje tako da je u sjećanju stanovnika Kućanaca i danas ostao nadimak koji su mu djeca tada dala, zvali su ga Pjevalica. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a gimnaziju je pohađao u Tuzli. Gojkov drug iz klupe bio je pisac Meša Selimović.
Poslije završene gimnazije Gojko Stojčević upisao je 1930. godine šestogodišu bogoslovsku školu u Sarajevu. Iako odmalena veoma religiozan, po sopstvenom priznanju bogosloviju je upisao na nagovor porodice. Kao šesnaestogodišnjaka zanimale su ga prirodne nauke. Maštao je o tome da jednoga dana bude ljekar. Volio je i sveštenički poziv. Mislio je da će spojiti te dvije profesije i da će tako moći da liječi i dušu i tijelo.
Poslije završene bogoslovske škole Gojko je došao u Beograd i počeo da realizuje svoje zamisli. Upisao je Teološki i Medicinski fakultet. Željan znanja završio je i 6. mušku beogradsku gimanziju. Drugi svjetski rat pokvario je planove Gojka Stojčevića. Završio je Bogoslovski fakultet, ali studije medicine napustio je na drugoj godini. Ratne dane provodio je u manastirima u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Zaposlio se 1944. godine u Banji Koviljači kao vjeroučitelj i vaspitač u domu za djecu čiji su roditenji stradali tokom rata u Bosni. Tu se teško razbolio od tuberkuloze.
Ljekari su mu tada predviđali još samo nekoliko mjeseci života. Gojko Stojčević bolesničke dane proveo je u milanovačkom manastiru Vujnu. U izolovanoj sobi, uz pomoć ljekovitog bilja Gojko je uspio da se oporavi i izliječi. U manastir Blagoveštenje prešao je 1945. godine gdje je upoznao monaha Makarija Milovanovića, velikog asketu. Poslije tri godine iskušeničkog života u ovčarsko-kablarskom manastiru i poslije brojnih razgovora sa ocem Makrijem, Gojko Stojčević odlučuje da se zamonaši.
Monah Pavle zajedno sa bratstvom manastira Blagoveštenje 1949. godine prelazi u manastir Rača. Kao jedini školovani monah, Pavle je mlade iskušenike i monahe podučavao Svetom pismu, liturgiji, pojanju. Učio ih je i ostalim predmetima, tako da je 12 mladih iskušenika i monaha završilo vanredno gimnaziju u Bajinoj Bašti. Već tada je monah Pavle pokazivao smirenost i molitvenost. Vrijeme je, svjedoče njegova tadašnja sabraća, provodio pretežno u molitvi i radu. Bio je strog i korektan i bio je asketa: hodao je bos i vrijeme posta provodio u ćutanju.
Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve odlučio je da obrazovanog monaha pošalje na postdiplomske studije u Grčku pa se Pavle obreo 1955. godine u Atini. Tu ga zatiče vijest da je izabran za vladiku raško-prizrenskog. Kažu da se tri dana zatvorio u sobu i da nije izlazio, pričaju i da to nije želio.
U Prizrenu je 1957. godine jeromanh Pavle hirotonisan za vladiku raško-prizrenskog. Na tom mjestu proveo je 33 godine. Zatekli su ga albansko-srpski problemi, u posljeratnom periodu razrušeni manastiri i nedovoljan broj sveštenstva. Stanovnici eparhije pamte ga kao skromnog vladiku koji je svuda išao pješke. Manastire oko Prizrena pješice je obilazio, ako bi putovao negdje dalje koristio je autobus ili voz. Kola nije želio, govorio je da će on kao vladika imati auto tek kada i posljednji Srbin i Albanac na Kosovu budu imali automobile.
Pričao je i da poklonjenje nekoj svetinji čovek traba da zasluži, da uloži neki trud; njegov trud bio je da do manastira i crkava ide pješice. O problemima Srba na Kosovu i Metohiji vladika Pavle je redovno izvještavo Sinod Pravoslavne crkve. Pisao je brojna pisma i izvještaje. Imao je čak i ličnih neprijatnosti. Jednom ga je Albanac fizički napao ispred pošte u Prizrenu gdje je krenuo da preda pismo.
Decembra 1990. godine, episkop raško-prizrenski izabran je za 44. poglavara Srpske pravoslavne crkve. Prvi put se srpski patrijarh birao apostolskim načinom. Prije toga poglavari su birani prostom većinom glasova proširenog Sinoda. Zbog straha da bi politika mogla da umiješa prste u izbor patrijarha, novi poglavar izabran je žrijebom, od tri ponuđena kandidata. Tek u 9. krugu glasanja episkop raško-prizrenski našao se na listi kandidata. Bilo je to iznenađenje za mnoge.
Patrijarha Pavla dočekale su teške godine srpskog naroda: raspad države, krvavi ratovi, masovna stradanja. U svim obraćanjima pozivao je na mir i slogu. Uvijek je nastupao kao božji pastir, nikada kao političar. Riječ mu je bila molitvena kao i njegovo ponašanje. Stalno je apelovao: Budimo ljudi, neljudi nikada!
Poslije bobardovanja Srbije i masovnog stradanja ljudstva, sveštenstva i manastira boravio je sa Srbima na Kosovu i Metohiji. Ostao je upamćen i kao patrijarh koji je prevladao raskol koji je postojao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. I kao poglavar Srpske pravoslavne crkve nastavio je da živi skromnim, monaškim životom, stalno je bio posvećen molitvi.
Mnogi ga smatraju jednim od najvećih molitvenika našeg vremena. Svaki dan držao je liturgiju i time izazivao divljenje i pažnju monaškog reda svih pravoslavnih crkava. Sam je šio odeždu, pravio kamilavku kao i patericu koju je stalno nosio. Stanovnici Beograda sretali su ga u gradskom prevozu. Živio je jednostavanim i skromnim životom.
Umro je u Beogradu, na Vojnomedicinskoj akademiji 15. novembra 2009. godine u 95. godini života.