“Neću biti možda korektan po mjerilima nekih, recimo Sonje Biserko ili Nataše Kandić, Bakira Izetbegovića, možda čak i Mladena Bosića… ako kažem da se slažem sa beogradskim istoričarom Aleksandrom Rakovićem iz Instituta za noviju istoriju Srbije, koji je ustvrdio da u kamenovanju Vučića u Memorijalnom centru Potočari vidi primjese vjerskog fanatizma”, istakao je Simić u kolumni “Andrić je bio u pravu” za Elektronske novine Andrićgrada “Iskra”.
Pokušaj kamenovanja, odnosno ubistva premijera Srbije Aleksandra Vučića na groblju u Potočarima, ti povici i mržnja primitivne rulje koja je tražila krv i smrt jednog premijera, kaže Simić, i ne treba da bude iznenađenje, bar ne za one koji su čitali Ivu Andrića.
“Sve piše kod Andrića u djelu ‘Pisma iz 1920’ koje bi se moglo imenovati i kao Pisma iz 1992. ili 2015. godine, ako se vratimo na nemio napad na premijera Vučića na groblju u Potočarima. Jer ništa se nije promijenilo još od tadašnjih Andrićevih impresija”, naveo je Simić u kolumni.
U tekstu se navodi da Andrić jasno kaže da je Bosna “zemlja mržnje i straha”. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini.
Pa, ipak, činjenica je da u BiH ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.
Mržnja koja sama u sebi nalazi svoju svrhu… ona je prosto oruđe nagona uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji i samo dotle dok zadatak poptunog uništenja ne izvrši. Da, Bosna je zemlja mržnje.
Simić dodaje da je valjda sada mnogima jasnije zašto predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik godinama uporno osporava BiH i bježi od kvalifikacije da smo mi iz Republike Srpske “bosanski Srbi”. “Mi smo Srbi”, kratko i jasno kaže Dodik, ističe Simić u kolumni.
“Vidjeli smo šta kaže mudri Andrić a to su, nažalost, osjetili i mnogi. Među njima i premijer Srbije Vučić, a prije njega… recimo i pet bajkera iz Čačka, koji su zbog majice sa natpisom ‘Srbija’ nedavno pretučeni na Baščaršiji. To je, nažalost, ta država koju je želio Alija Izetbegović i za koju je, kako je rekao, ‘spreman žrtvovati i mir’. Takvu državu danas baštini Alijin sin Bakir Izetbegović. Otuda i ne čudi sramni incident u Potočarima”, naglašava Simić.
On ocjenjuje da je posebna priča pitanje odgovornosti za neviđeni skandal u Srebrenici. “Direkcija za koordinaciju bezbjednosnih tjela BiH i njen direktor Mirsad Vilić, umjesto da zaštite srpskog premijera, jalijaški i sramno prebacuje odgovornost na obezbjeđenje premijera Vučića. Još gori su čelnici SDS-a Mladen Bosić i ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić”, navodi se u tekstu.
Prvi, kaže Simić, jer je štiteći propuste svojih koalicionih partnera iz SDA za događaje u Srebrenici, optuživao i policiju Republike Srpske koja nije imala nikakve nadležnosti za bezbjednost unutar Memorijalnog centra.
“A Mektić, opet, što je zloupotrijebio napad na Vučića, da bi po ko zna koji put, kao odgovornog optužio direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH Gorana Zubca, čije se funkcije već mjesecima želi dočepati SDS. U takvoj atmosferi Bakir Izetbegović, Mirsad Vilić i ostali odgovorni za skandal i pokušaj ubistva premijera Srbije ispadoše nevini. Takva ti je BiH!?”, istakao je Simić.
Da nije bilo policije Republike Srpske i njenih specijalaca koji su evakuisali predsjednika Vlade Srbije, navodi se u kolumni, ko zna šta bi se sve moglo desiti!?
“Što se tiče Vučićeve pružene ruke, uprkos svemu, ne bih žurio. Neka Izetbegović sada prvi pruži ruku. Zašto? Da vidimo da li je Andrić u pravu”, poručio je Simić.