Osjećam se poniženo, jadno i ružno, jer deveta je godina kako su mi obećali da će sportska dvorana na Grbavici nositi ime po mom sinu Goranu Čengiću, kaže na početku razgovora za “Nezavisne” Nataša Zimonjić-Čengić.
“Zamislite kako se osjeća čovjek koji je neprekidno u središtu svega toga. I dođe mi da kažem, da im poručim preko svih medija u BiH, da mi ne spominju sina više”, naglašava Zimonjić-Čengićeva.
Podsjećamo, Goran Čengić, vrsni rukometaš Bosne i Crvene zvezde, ubijen je 1992. godine u toku rata na Grbavici jer je htio spasiti komšiju Husniju Ćerimagića.
Odluka Opštinskog vijeća Novog Sarajeva nije po volji građana, što govori i veliki broj negativnih komentara građana na društvenim mrežama, ali i grafit koji je osvanuo krajem prošle sedmice na samoj dvorani, koji je glasio “Dvorana Goran Čengić”.
Nataša Zimonjić-Čengić pita odbornike u opštini Novo Sarajevo zar djelo njenog sina ne zaslužuje da se jedna dvorana zove po njemu.
“Ako ne zaslužuje, šta onda reći, jedino mogu zabraniti da se moj sin više spominje”, ističe Goranova majka. Priča nam da ima i pismo tadašnjeg, ali i aktuelnog načelnika Nedžada Koldže, u kojem navodi da je uputio inicijativu da se dvorana nazove po njenom sinu.
“Sami su sve to inicirali, a sada gaze svoju riječ”, kaže ona.
Objašnjava kako je devet godina čekala da pronađe Gorana.
“Moj brat i ja svuda smo se raspitivali, tražili informacije. Sjećam se kada sam nazvala Miloševićev kabinet. Kažem ženi koja mi se javila da tražim sina, da strahujem da je ubijen, a ona će meni: ‘Jao, gospođo, vi ste morbidni.’ Kad mi je to rekla, samo sam spustila slušalicu. Šta sam drugo mogla da uradim. Neka je njoj na čast, a i svima drugima”, kaže i dodaje kako je sada sve ovo za nju preteško.
Priča da je Goran po naravi na oca Ferida – Fiću Čengića, koji je bio gradonačelnik Sarajeva poslije Drugog svjetskog rata.
“On je bio dva puta na Golom otoku zbog toga što nije htio da hapsi svoje drugove. Branila sam ga svaki put kad bi me pozvali na razgovor. Ne znam kako i ja nisam završila na Golom otoku i ko me štitio”, kaže Nataša i dodaje da je u životu imala mnogo teških trenutaka, ali da je bilo i onih lijepih sa mnogo ljubavi.
Na kraju je pitamo šta bi poručila građanima koji se bore da dvorana dobije ime po njenom sinu. “Zahvaljujem im što govore u moje ime, u ime moga srca, Goranovog brata i njegovih sinova”, a one koji nisu za tu ideju samo bih pitala: “Zar nemate toliko intelekta da razumijete njegov čin?”
Nataša Zimonjić-Čengić kaže da je Goranu dala ime po Ivanu Goranu Kovačiću, zato što je kao mlada čitala njegovu “Jamu”. “Moj Goran je bio prvi Goran u Sarajevu. Možete misliti koja je tu simbolika da moj Goran nastrada isto kao i Ivan Goran Kovačić.
Mnogo sam čitala, knjiga me spasavala od svih nevolja, jer sam izgubila i najmlađeg sina Igora koji je igrao košarku, napio se vode, prehladio se i umro.
I onda sam izgubila i Gorana i da nije bilo knjige ja bih umrla. Tu je sad moj Roćko (Rodoljub), on je s posebnim potrebama, ljekari su mi, kada je sa šest godina dobio meningitis, rekli da neće ni hodati, a on hoda”, objašnjava Nataša.
Goranovi sinovi Imam dva prekrasna unuka, Goranove sinove. Prije pola godine izgubili su majku. Žive u naselju Grbavica, priča Nataša Zimonjić-Čengić. “Jedan je završio za inženjera elektrotehnike, drugi je bio na pravu i odustao kada se Gordana razboljela.
On nije mogao, meni je rekao: ‘Ja ne mogu više, bako, na pravo, meni ne odgovara, ne bih ga nikad ni uprošćavao, jer meni je sve nepravda što se oko mene dešava.’ I njima ovo pada teško, ali su se uzdigli iznad toga, ne vole da se slikaju i da govore o tome”, objašnjava Nataša.
(Nezavisne novine)