Santo Lućo de Kumbuskuro, selo u Italiji sa nadimkom “mala Provansa”, praktično je izolovano u svakom smislu te riječi, tamo i dobre i loše stvari stižu posljednje.
Selo je smješteno blizu granice između italijanske i francuske regije Pijemont, pa putnici koji žele da posjete ovaj kraj moraju letjeti avionom do Torina, odakle u avanturu kreću vozom, koji nastavljaju kasnije autobusom.
Službeni jezik Kumbuskura je provansalski, drevni srednjovijekovni neo-latinski dijalekt oksitanskog jezika, jezik kojim se govorilo širom francuske regije Oksitanija.
U selu živi oko 30 stanovnika, i mještanima život nije nimalo lak. Kumbuskuro se uglavnom sastoji od pastirskih porodica, i svi se uglavnom bave stočarstvom i poljoprivredom. Zimi često nema struje nedjeljama, a internet je čest kao i pojava kometa.
Međutim, mirne, planinske livade i ljubičasta polja lavande idealni su za posjetioce koji traže utočište bez struje, kao i pogled sa alpskih vrhova koji oduzima dah i koji se proteže do Azurne obale.
Zaboravite barove, supermarkete i restorane, svako druženje ograničeno je na povremene folklorne događaje koji se održavaju u selu ili kada izletnici krenu u lov na pečurke vikendom.
Mještani prihvataju sporiji, jednostavniji način života koji je u skladu s prirodom. Njima je svakodnevica ispunjena prije svega zdravim životom, nemaju televiziju i mobilni telefoni služe za slučaj nužde. Ovdje se poštuje život u najizvornijem obliku, i stanovništvo je spremno da svima pokaže prave vrijednosti koje treba pratiti.