U krugu od 40 kilometara ovdje nema ni hotela, ni restorana, a toliko je udaljeno od civilizacije da ga nema čak ni na Guglovim mapama.
Ali ako vas nekim čudom put nanese na obronke planine Ohi, čućete neki neobičan “cvrkut” iz daljine. To je jezik stanovnika Antije, kojim se služe već hiljadama godina, kako bi se dovikivali s brda na brdo.
Јezik sfirija jedan je od najređih i najugroženijih jezika na svijetu. Riječ je o jeziku koji se služi isključivo zviždukom. Razumiju ga samo pastiri i poljoprivrednici iz Antije koji su ga ponosno vijekovima prenosili s koljena na koljeno.
Međutim, u posljednjih nekoliko decenija, broj stanovnika Antije pao je sa 250 na 37, a kako najstariji zviždači gube zube, više ne mogu da izraze najviše tonove potrebne za sporazumijevanje. Danas je ostalo samo šest ljudi na planeti koji “govore” ovim nemuštim jezikom.
Niko ne zna kako je jezik nastao. Neki stanovnici spekulišu da je potekao od persijskih vojnika koji su se u njihovim planinama borili prije 2.500 godina. Drugi misle da je nastao u doba Istočnog rimskog carstva kao tajni način alarmiranja stanovništva na nadolazeće pirate ili neprijatelje.
Čak se smatra da je u doba drevne Atine uvijek upošljavan po jedan zviždač u Antiji da s visina upozorava na dolazak neprijatelja.
Zanimljivo je da je moderni svijet otkrio sfiriju tek 1969. kada se jedan avion srušio u brda iza Antije. Spasilačke službe tražile su nestalog pilota i čuli su pastire kako se sporazumijevaju svojim tajnim zviždukom.
Dimitra Hengen, grčka lingvistkinja, smatra da je sfirija zapravo verzija govornog grčkog, samo u zvižduku, budući da slova i slogovi odgovaraju određenim tonovima i frekvencijama. Zbog razlika u zvuku koji čovjek proizvodi govorom i zviždukom, oni koji se služe sfirijom mogu da se sporazumijevaju na udaljenosti od čak četiri kilometra.
Možete zamisliti koliko je to korisno, ako imate u vidu da su struju i vodovod dobili tek prije 30 godina, a da telefone još nemaju.
Danas postoji oko 70 jezika u svijetu koji se zasnivaju na zviždanju i svi su zastupljeni u nekim udaljenim planinskim selima. Na kraju krajeva, lakše je skupiti usne i zube i zviznuti, nego se teturati niz i uz padine svaki put kad hoćete da pozovete komšiju na čašicu uza.
RTRS