Druge takmičarske večeri 25. tetar festa “Petar Kočić” u Narodnom pozorištu Republike Srpske odigrana je predstava “San o zavičaju (neviđeno folk snoviđenje)” Narodnog pozorišta Niš.
Predstava je rađena po tekstu Ivana Velisavljevića i u režiji Milana Neškovića, a riječ je o svojevrsnom omažu kralju narodne muzike Šabanu Šauliću.
Kamerna scena iziskivala je tek nekoliko kafanskih stolova, jedan šank, jedan mikrofon i muzičke instrumente, tako da je Velika scena NP RS bila sužena postavljenim stolicama u tri reda. Glavna sala pozorišta bila je prazna, jer je zbog visine postavljenih stolica, iz iste bilo nemoguće pratiti predstavu, tako da je sa stolicama na sceni i sa balkonom, broj mjesta bio ograničen na sto dvadeset.
Ovdje je potrebno naglasiti da su gledaoci koji su sjedili na sceni bili privilegovani, jer su bez problema mogli pratiti facijalne ekspresije glumaca koje su veoma bitne iz prostog razloga što glumci sve vrijeme igraju pijane ljude, osim kad slijedi pauza u radnji i kada njihovi likovi postaju naratori obraćajući se publici putem mikrofona da bi ispričali svoje životne priče. U predstavi nema klasičnog dramskog sukoba.
Stoga, za ljubitelje drame kao takve, komad biva prosječan igrokaz u kojem su glumci tek puki zabavljači pozorišne publike, sa jedne strane. Sa druge strane, za ljubitelje kafane, derta i patosa “San o zavičaju” čista je poslastica, čiji intenzitet u igri i muzika pogađaju direktno u dušu, a ko bi to bolje uradio od Nišlija, koji su poznati po glasovnim mogućnostima i veselom kafanskom duhu.
Zvuči kontradiktorno da Šabanove i pjesme drugih autora koje za temu po nepisanom pravilu imaju neuspjelu, nesrećnu ljubav, a koje su korištene u ovom komadu, obično služe za veselje, ali to je u genetskom kodu našeg naroda – veselimo se i plačemo uz iste tekstove i melodije.
U tematskom smislu predstava se donekle nadovezuje na komad “Rolerkoster” “Ateljea 212”, koji je odigran prve takmičarske večeri, jer donosi paralelu između emigranata i onih koji ostaju. Razlika je ta što ovdje imamo jednog povratnika iz Amerike Konstantina Kola Vitasa (Marko Radojević) u rodno selo, gdje se odvija cjelokupna radnja. Kol se nikom nije javljao sedam godina. Selo je za to vrijeme ostalo isto, ali se Kolova i sudbina drugih likova promijenila. On je nekada bio prvi u selu da bi u međuvremenu postao posljednji u gradu velike zemlje i povratnik kojem će biti teško da prizna kako nije uspio.
U selu su Kola dočekali majka (Sanja Krstanović), sestra (Bratislava Milić), brat (Andrija Mitić), a tu su i njegova bivša djevojka Katarina (Maja Vukojević Cvetković) i stari kafanski drugovi Mali Šaulis (Miloš Cvetković), Utjeha (Danilo Petrović) i Galeb (Aleksandar Stevanović). Tu su i nezaobilazni Deda Triša (Stefan Mladenović), Čivija (Aleksandar Marinković), jedini trijezni lik u ovom komadu koji je neka vrsta seoskog zelenaša i kod koga je dug Kolovog brata za ovih sedam godina dobrano narastao, te Robert Popović (Stefan Mladenović), mladoženja koji sprema svadbu sa Koletovom sestrom. Kolovi drugovi nose nadimke po Šabanu i njegovim pjesmama, a najskuplja od svih pjesama u predstavi jeste “Majko, sve ti opraštam”.
Ovu kompoziciju na gitari izvodi i stihove pjeva glumac Miloš Cvetković, nakon što publika sazna da je sudbina njegovog lika Malog Šaulisa ista kao sudbina junaka Šabanove pjesme. Inače, zadaci glumaca koji su čas pijanci, čas naratori, čas svirači i pjevači, ovdje nije bio ni najmanje prost.
“Nisi me videla od rođenja/ samo si rekla doviđenja ocu mom/ i otišla u drugi dom…”, pomenuti su stihovi poslije kojih bi, narodski rečeno, a kada komentarišemo predstave Narodnog pozorišta, moramo koristiti i narodne izraze, poslije kojih bi, dakle, i kamen zaplakao. Tako je, bar u kontekstu ove predstave, a vjerovatno i prilikom mnogih kafanskih druženja gdje se pušta Šabanova muzika.
Akademici kažu da je kafana hram znanja koji ne smije da se zloupotrebljava, ali likovi iz “Sna o zavičaju” su sve samo ne akademici. Oni i te kako zloupotrebljavaju kafanu i njihovi životi van kafane faktički i ne postoje. Riječ je o patosiranim i likovima, u određenom momentu, sklonim čak i suicidu. Galeb, koji je dobio nadimak po pjesmi “Dva galeba bela”, prilikom stihova “ja da umirem, a ona da živi” navlači omču oko vrata, sa koje se skida u trenucima trezvenosti, što odlično dočarava razliku između alkoholne i primarne pameti, jer svaki alkoholičar je u manjoj ili većoj mjeri podvojena ličnost. Mali Šaulis, takođe, govori kako bi jeo tortu kada bi želio da uživa, a da alkohol pije da bi se “odvalio”.
Ovo su samo neki od primjera komada koji je u velikoj mjeri mračan.
Voditeljka okruglog stola Aleksandra Glovacki nakon predstave je kazala kako je duboko potresena predstavom, ali da predstava nije odraz stanja i duha srpskog sela, te da bi stoga voljela kada bi dramu o srpskom selu napisao neko ko zaista živi na selu. Ona je zasigurno u pravu, jer predstava zaista nije odraz srpskog sela, nego srpske kafane koju su u urbanim sredinama zamijenili kafići, a koja u ruralnim područjima preživljava i danas. U dobu liberalnog kapitalizma kafići su racionalna mjesta koja služe za odmor i osvježenje, dok je kafana iracionalno mjesto koje po svemu prkosi dobu u kojem se našlo, a u kojem se nisu snašli Kol i njegovi drugovi. Predstava “San o zavičaju”, kako joj i sam podnaslov kaže, jeste neviđeno folk snoviđenje koje se odlično uklapa u moto ovogodišnjeg Teatar festa „Petar Kočić “između snoviđenja i realnosti”. Rekosmo da je “San o zavičaju” za ljubitelje dramskog tek prosječna predstava, dok je za ljubitelje kafane poslastica. To batrganje između prosjeka i uživanja ili pak genijalštine, međutim, ne zavisi ni od predstave ni od glumaca, nego od gledaoca u sali. Gledalac će biti ili zgrožen ili srećan, jer likovi na kraju preživljavaju i nastavljaju sa svojim životima na veselju jedne svadbe. Da li će sutra, osim mamurluka, ostati išta drugo, ostavljeno je na maštu svakom iz sale. Kao ljubitelj i dramskog i kafanskog, nakon sabranih utisaka, za kraj moram da kažem da su moji utisci prevagnuli na ovo drugo. Mnoge drame se ne tiču svakoga od nas, ali svaki odlazak u kafanu bilo kog od nas, drama je za sebe. “San o zavičaju”, na kraju krajeva, jedna je korisna predstava koja ima potencijal da akademskim trezvenjacima približi duh kafane, ali i da kafance dovede u pozorište.
Nezavisne.com (Foto: N.N)