Djevojčica Danka Ilić nestala je juče u 13h dok je bila u dvorištu kuće u selu Banjsko polje. Događaj koji je uznemirio Srbiju, ujedno je postao tema rasprave i jako negativnih i zlonamjernih komentara na račun roditelja jer “kako je moguće da ti dijete nestane?”.
Na Tviteru (X) korisnica koja se potpisuje kao Jelena napisala je: “Kad biste znali kako brzo može da bude dvogodišnje dijete začepili biste gubicu zauvijek”.
Skoro svaki roditelj ima barem jednu traumatičnu priču povodom nestanka Danke Ilić u kojoj mu je dijete odjednom nestalo sa vidika i u panici nije mogao odmah da ga pronađe.
Tviter korisnik koja se potpisuje kao “Laki21” ispričao je šta joj se desilo u Budvi prije dvadesetak godina. Njen tvit prenosimo u cjelosti.
„ Devedeset i neke u Budvi, kćerka imala malo manje od tri godine. Plaža, negdje oko 11 prepodne. Žena otišla negdje, ostavila mi je da je čuvam. Malecka trpa pijesak u koficu pomoću lopatice, udaljena od mene nekih dva metra, na desetak metara od vode. Ja čitam nešto, mobilni telefoni još nisu bili u upotrebi. Okrenut sam licem prema njoj, tako da čim dignem pogled vidim je šta radi. Pročitam nekoliko redova, podignem pogled, i tako…
Pročitam sljedeći stav, podignem pogled, nje nema. Od zadnjeg puta kada sam je vidio, prošlo maksimalno 20-30 sekundi. Gledam lijevo desno, još nezabrinut, nema je. Ustajem, osvrćem se, ne vidim je.
Prilazim mjestu gde se igrala, vidim lopaticu, osvrćem se, osjećam kako mi se stomak polako steže u čvor. Počinjem da je zovem po imenu, pitam ljude okolo jesu li je vidjeli. Ne. Prošlo je manje od minut. Stomak je veličine stegnte pesnice. Počinjem da trčim lijevo desno i da se derem i zovem je iz sveg glasa. Odlazim do ivice vode, urlam. Stomak je veličine klikera. Trčim naokolo kao sišao s uma, prošlo je vjerovatno dva minuta, urlam iz sve snage. Želudac je u procesu sažimanja kao kada zvijezda potroši nuklearno gorivo i krene da se kolapsira u crnu rupu.
Dolazi žena, kažem joj šta se desilo, nije me ubila na licu mjesta, kasnije će. U sebi se slažem sa time, nemam apsolutno nikakvih primjedbi na to, osjećam da tako treba. Razdvajamo se i krećemo na suprotne strane. Krećem se, ali to nije moje tijelo, već nečije tuđe koje hoda i dere se. Jedan čovjek mi prilazi i kaže da izgubljenu djecu drže kod neke bine. Trčim tamo i već iz daljine vidim kćerku kako stoji na bini, zajedno sa još petoro šestoro izgubljene djece. I dalje drži koficu u ruci.
Moje tijelo ponovo postaje moje, skačem na binu (koja je visine jedno metar i dvadeset) hvatam ju onako uplakanu u naručje, osjećam najveće olakšanje u životu koje sam ikada osjetio i vjerovatno koje ću osetiti ikada. Sreću. Ljubav. Krivicu. Plačem grleći je. Evo plačem sada ponovo se sjećajući svega 27 godina kasnije.
Nestala na dječijem igralištu
“Meni je Ana neki dan na malom ograđenom dječijem igralištu nestala iz vida. A gledala sam direktno u nju! Naišlo nekoliko djece između mene i nje – i hop! Nje nema! Izašlo dijete i gleda u tablu pored igrališta.
Nestalo mi dijete u radnji
„Meni je mali u Zari nestao, bukvalno sam uzela da pogledam neku stvar i on je samo nestao. Sakrio se iza nekih jakni. A u Zari gužvaaa, znaci tih 1-2 min sam umrla 100 puta, idem panično kroz ljude i dozivam ga, kad nisam crkla bukvalno”, piše Žena Blic.
Srpska info
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA