Sada ću više o tome jer sve više naučnih istraživanja potvrđuje taj podatak. Mnogo njih koji se bave baštom i cvijećem ili jednostavno gaje neke biljke u stanu znaju da se njihov odnos prema biljci ne sastoji samo u davanju vode i svjetla. Znaju da njihova ljubav, pa čak i priča i muzika, djeluju bolje od bilo čega drugog. A mi smo jednim dijelom kao biljke, a drugim dijelom smo još kompleksniji jer živimo neprirodnom brzinom. Nas ne njeguju, tjeraju nas da rastemo po potrebama društva ili grupe kojoj pripadamo. Kultura nas udaljuje od prirodnih procesa i to zamjenjuje nekim “kvazipoklonima”, imamo svjetla, hrane i vode taman toliko koliko platimo.
Ali vratimo se onome šta sve riječi prenose, sve ono što nose u sebi, a mi se tako često razbacujemo njima kao da nemaju nikakve važnosti. Još sam prije 20 godina pisala o tome i držala seminare na tu temu jer sam spontano prihvatila radove Eriksona i njegovog liječenja putem razgovora. Eriksonova teorija bazirala se na jednom dramatičnom ličnom iskustvu; njegov život je trebalo da se ugasi već oko desete godine života, a on je kao pacijent u krevetu čuo tu dijagnozu koju su ljekari prenijeli njegovim roditeljima.
Dramatična rečenica je glasila: “Ovo dijete vjerovatno neće uspjeti da vidi zoru!” Kad je to čuo i vidio roditelje u suzama, zamolio ih je da mu okrenu krevet prema prozoru i odlučio da dočeka tu zoru.
On je opisao kasnije ličnu borbu s tom bolešću jer je živio do osamdeset godina, radio i dao nove temelje onoj nauci, koju sad zovemo neurolingvistika. Nakon doktorske diplome, kao medicinar krenuo je tim čudnim putem, koji je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka bio divlji, neutaban od nikog iz struke. Koristili su ga mistici i vračevi iz različitih plemena, ali za nas je to sve zvučalo kao bajka.
Sad zamislite da tim pozitivnim djelovanjem nekih riječi, kao što su ljubavi, dobar si, uspjećeš, vjerujem u tebe i slične, damo neku veoma laganu težinu, da ih možemo nositi s nama kao da je perje, da ih možemo dijeliti lako i bez straha. A suprotno tome, recimo: ne valjaš, ne znaš ništa, nikad nećeš uspjeti, damo neku težinu od deset ili više kilograma. Sad zamislite da se u životu, bilo gdje da se krećete, nosite obavezno sa sobom torbu jednih ili drugih riječ i kad otvorite usta, kad se obraćate nekome od bližnjih ili bilo kome, vadite iz torbe to što ste odlučli da nosite sa sobom. Ako prihvatite ovu slikovitu priču kao da je vaša, ako povjerujete da riječi mogu da se koriste kao molitva, kao lijek za dušu i tijelo, onda probajte to primijeniti. Drugačije, one loše biće kao kletva.
Dokazano je da se djeci može pomoći tim dobrim riječima, koje majka može da izgovara djetetu, čak i dok spava, jer svijest nikad ne spava. To ne znači da se u toku dana to ne treba obnoviti, naprotiv, ako želite uspjeh i tuđi i vaš, probajte to koristiti kad god imate priliku.
Umjesto da kuvate gurmanska jela i slatkiše, probajte ovaj moj recept. Kad god ste u mogućnosti da nekoga podržite, o bilo kojoj temi se radilo, da li posao ili studije ili ljubav, probajte početi rečenicu sa: “Da, da, vjerujem da će ti to uspjeti”, a poslije toga, ako zaista imate debelog razloga, dodajte: “Ali, mislim, bilo bi još bolje…”
Ako zaista nekome želite biti prijatelj, ako želite pomoći svojoj djeci, partneru, probajte koristiti riječi kao da ste alhemičar, mistik ili vrač.
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com. Dr Starčević-Sabadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autor je metoda rada Makos21, efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autor je više knjiga.
(Nezavisne novine)