Našli smo se u jednom gradskom pabu u subotu predveče. On je jako talentovan muzičar. Uspješno se bavi još nekim važnim stvarima, ali o tome drugi put. Za ovu priču bitno je da piše stihove, komponuje i izvodi muziku. Njegov album prvenac, kada bude objavljen, uvjeren sam, značiće svima kojima nešto znači umjetnost.
Sjedimo tako pijući pivo i razmjenjujemo priče i iskustva kojeg se nakupilo za mojih trideset sedam i njegovih dvadeset sedam godina. Veče obećava da ćemo duže ostati, ali govorim mu da kasnije imam jednu obavezu. Za koji sat idem na “Banjalučke dane muzike” na koncert “Riblje čorbe”. O tome bi trebalo da pišem sutradan za novine – posao, šta ćeš.
“Svaka tebi čast kada možeš toliko događaja da pratiš. Ja odavno ne idem na koncerte”, govori mi, nakon čega konstatujemo da je i Stevo Žigon svojevremeno govorio da ne gleda predstave i da on u njima samo učestvuje.
Inače, “Riblju čorbu” je, otkriva mi, nekada jako volio.
“Čuj volio, drogirao sam se njihovom muzikom. Zbog Bore Đorđevića sam i počeo da pišem stihove”, kaže mi, uvjeravajući me koliko poznaje opus ovog benda. O tom opusu počinjemo i da razgovaramo. Kaže mi da ga pitam za bilo koju pjesmu i da će mi reći s kojeg je albuma i ko je od članova benda bio kompozitor. Prihvatam igru i pitam ga za pjesmu “Bahnhof”.
“Hm, gdje nju izvuče”, odgovara pjevušeći stihove “Osećam se ko animir dama/ meni ljudi naručuju piće/ možda zvuči kao melodrama/ ali ja sam ipak ljudsko biće”. Zna pjesmu, ali ne može da se sjeti albuma.
“To je objavljeno poslije rata”, kaže. “Ne, to je sa albuma ‘Labudova pesma’ iz 1992. godine, a kompozitor je Vidoje Božinović Džindžer”, govorim mu.
Ljut je jer sam mu pronašao slabu tačku. “Pitaj još”, veli.
“On i njegov BMW”, pitam. Zna čovjek i govori da je to prva singl ploča iz 1978. godine zadovoljno konstatujući da je pjesma bila na B strani, dok je na A strani bila “Lutka sa naslovne strane”. Poentira govoreći da je pjesma kasnije objavljena i na albumu “Ne budi me bez razloga”, koji je potpisao Rajko Kojić 1984. godine. Svaka čast, idemo dalje.
“Šta još možeš da mi daš?”, pitam opet. Misli da je to neka od pjesama sa posljednja dva ili tri albuma koja, kako kaže, nije ni slušao. Priznajem da sam mu zadao malo teži zadatak i da na YouTubeu danas postoji samo jedan živi snimak ove pjesme u izvedbi “Riblje čorbe”, a da ona u studiju nije ni snimljena.
Tekst je napisao Bora Đorđević, a muziku Oliver Mandić i trebalo je da pjesma bude snimljena na već pomenutoj “Labudovoj pesmi”, ali u studiju je došlo do tuče između Bore i Olivera, pa je Oliver povukao svoje kompozicije s albuma. Kasnije, kada su se pomirili, pjesmu su poklonili jednoj zajedničkoj prijateljici.
“Da li si ti normalan, mislio sam da niko ne zna više od mene o ‘Ribljoj čorbi’, a vidi sad ovo”, kaže.
“Mučna i duga priča mog odrastanja, i ja sam dugo bio ovisnik o tim pjesmama. Teške droge su to bile”, odgovaram mu.
Priča se na tu temu već bila odužila kada je rekao da je odlučio da ide sa mnom na koncert i da ćemo zvati taksi. U sljedećoj sceni, ako ova priča imalo liči na filmsku, Banjalukom je na jednom biciklu protutnjalo 180 kilograma, koliko cirka nas dvojica imamo zajedno. Pa da, vožnja taksijem i nije neki rokenrol. Na koncert ulazimo dok Bora pjeva “Oko mene sve su ponavljači đaci” i kolega govori “album ‘Priča o ljubavi obično ugnjavi'”. Ulazimo u takozvani VIP bočno od bine, pronalazimo jedan slobodan sto, naručujemo pivo, gledamo koncert i zavidimo zagrljenim klincima u prvim redovima kojima je ovo, ako ne doživljaj vijeka, bar doživljaj godine.
Na koncertu Bora pominje pokojnog basistu benda Mišu Aleksića, a on nije jedini koji nedostaje. Na svirci nema ni Džindžera koji je trenutno bolestan, a mijenja ga Nikola Čuturilo Čutura.
“Čutura je bio u bendu od 1985. do 1989. godine”, izvlači moj drug podatak iz glave kao keca iz rukava. Potvrđujem i uživam na koncertu, jer je većina pjesama koju je bend izvodio bila upravo iz tog perioda, iako je ranije najavljeno da će banjalučka publika prva čuti pjesme s albuma koji “Riblja čorba” trenutno snima. Ništa od novih pjesama, vjerovatno jer ih Čutura nije skinuo, ali nije nam žao. Kao i većina prisutnih, više volimo stare stvari. Ređaju se pjesme “Zadnji voz za Čačak”, “Svirao je Dejvid Bovi”, “Lud sto posto”, sve redom s albuma “Ujed za dušu”.
“To je prva kaseta koju sam imao u životu”, govorim drugaru koji mota duvan za stolom, dok Bora sa bine govori da su na koncertu Hrvoje i Zoran, njegovi obožavaoci iz Zagreba. Javno ih pozdravlja, dok mi pričamo o tome koliko je drugih poštovalaca zbog svake političke izjave kroz karijeru gubio. Kako je došlo do toga da su pjesme “Riblje čorbe” na određenim radio-stanicama nekada zabranjivane, jer je Bora Đorđević bio protivnik režima, a da ih posljednjih nekoliko godina zabranjuju, jer je, kao i Oliver Mandić, pjevao na mitingu vladajuće partije u Srbiji, međutim, priča je to koja se nas ovo veče samo usput ticala. Muzički gledano, “Riblja čorba” je nacionalno blago, a stihovi Bore Đorđevića imali su veliki uticaj na živote nas nekolicine. Te uspomene ožive sa svakim novim koncertom “Riblje čorbe”, a uticaj biva vidljiv u nekim novim umjetničkim djelima.
Odavno se ne radujem novim albumima “Riblje čorbe”, ali radujem se albumu koji će u bliskoj budućnosti snimiti bend “Mega Džek i Eldorado”. To je naziv benda mog prijatelja sa piva, koji bez “Riblje čorbe” jednostavno ne bi postojao. Zbog toga, a i mnogo čega drugog, prema veteranima naše scene možemo osjećati samo poštovanje.
Izvođači
Uz “Riblju čorbu”, u subotu uveče na devetom izdanju “Banjalučkih dana muzike” svirali su “Racija”, Marčelo, Nensi, Raid i “Napeti Quintet” i “Atomsko sklonište”.
U petak uveče nastupili su LSD, “Charna”, “Sevdah baby”, “Rock Ko Fol” i “YU grupa”, dok su prve festivalske večeri u četvrtak svirali “Stingsi”, “Srčani udar”, Mile Kekin i bend i “Galija”.
Izvor: Nezavisne novine