“Ja sam se zaista nagrada nadobivao i umijem da ih nosim. Ova mi je posebno draga jer po porodičnoj legendi mi smo Rašovići, Kuči, iz plemena Marka Miljanova, pa je jedan moj predak ubio Turčina i pobjegao u Gornju Hercegovinu, tamo kod Kalinovika.
Bio je krakat i visok, za razliku od mene, prozvali su ga Nogo i tako smo se mi od krvne osvete sakrili u nadimak koji je postao prezime. Utoliko će na Medunu Marka Miljanova za mene biti specijalno uzbuđenje, jer ću biti takoreći u svojoj đedovini tvrdoj”, kazao je za “Nezavisne” Rajko Petrov Nogo, koji je povodom nagrade pričao i o književnosti, te zgodama i nezgodama sadašnjeg i prošlih vremena.
NN: Počevši od šezdesetih godina prošlog vijeka, kada ste dobili čuvenu Brankovu nagradu, pa sve do danas, koliko su književne nagrade izgubile ili dobile na značaju?
NOGO: Nagrade i dalje imaju značaja, jer u ovom opštem posrnuću tračak svjetlosti se uperi na neku od aktuelnih knjiga i pisaca. Književnost, to odričito kažem, je nešto najbolje što Srbi imaju danas, a možda i oduvijek. No, ona je savršeno svjesno skrajnuta, takoreći u ćošak stavljena, jer su u prvi plan na svim javnim poljima izdignute trivijalne stvari, od politike do šou-biznisa i raznih tih rialiti emisija koje truju naš narod.
NN: Koliko je društvu u interesu da se to promijeni?
NOGO: To bi morao biti prvorazredni državni zadatak, ali vlast od toga bježi kao đavo od krsta. Vlast je prepustila tu stvar slučajnim ljudima. Dakle, književnost zajedno sa kulturom, po kojima se narodi prepoznaju, prepuštena je nikogovićima. Stvoren je jedan sistem u kom se narod ubija planski i u kom mu se potire identitet, a kad potru identitet, mogu da naprave šta hoće, pa čak i zombije. Zombije i prave.
NN: Samim tim, postoje li danas “primjeri čojstva i junaštva” koja je sprovodio i o kojima je pisao Marko Miljanov? (Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe)
NOGO: Čojstva i junaštva ima, ali nema primjera čojstva i junaštva da se istaknu, pa da mladi ljudi gledaju i dignu oči k nebu i da ti primjeri čojstva i junaštva budu za ugled. Naprotiv, primjeri su sasvim suprotni, u smislu obezglavljivanja o kome sam govorio.
NN: Da li knjigu “Preko pepela” smatrate poetskim nastavkom knjiga sjećanja i eseja “Zapiši to, Rajko” i “Zapiši i napiši”, te da li pisac ma koliko objavljivao cijeloga života stvara samo jednu knjigu?
NOGO: Da, jeste, to je nastavak svih mojih dosadašnjih knjiga i neka vrsta svođenja računa. Za mene se inače govorilo da stalno pišem jednu knjigu u raznim oblicima. Ova je posebno, i u ovom smislu u kojem razgovaramo, kompozicijski urađena. Postoje tri ciklusa: Ikonostas, (to je nebo), ukućani (to je kuća) i preci (to je kolektivno i kulturno pamćenje). Dakle, na ta tri sloja po mome osjećanju se i drži srpski identitet.
NN: Jedan koji čini taj identitet, o kojem volite da pišete i o kojem ste pisali, jeste Branko Ćopić. Lani, povodom vijeka njegovog rođenja prezentovan je projekat “Bašta sljezove boje” ili kako ga već nazivaju Ćopićgrad. Vjerujete li u realizaciju istog, najavljenu za 10 godina?
NOGO: Kada sam to pročitao, veoma sam se obradovao, a onda sam, razumije se, u godinama u kojima jesam, malčice i posumnjao. Od vjere i sumnje nekako se i sastoji ljudski život. Veoma bi me radovalo kada bi se bar polovina od tih plemenitih zamisli realizovala. To ne bi bila radost samo za nas koji smo poklonici Branka Ćopića, već i neka vrsta utjehe za sve strašne poraze koje smo doživjeli. Na kraju krajeva, Republika Srpska i jeste utjeha za te poraze, a Branko Ćopić je neka vrsta prekodrinskog simbola.
NN: Da li će Andrićgradi i Ćopićgradi donijeti dobro kako turizmu tako i književnosti, da izađe iz ćorsokaka o kojem ste govorili?
NOGO: Pa trebalo bi naći nekog novog Kusturicu, nekog vašeg, odnosno našeg grmečkog Kusturicu da to realizuje. Ništa nije nemoguće, troje ili četvoro ljudi koji se poduhvate čega odrješito i sa energijom mogu čuda da naprave. Njegoš kaže: “Pregaocu Bog daje mahove”. Eto, tim pregaocima ja želim da im Bog da mahove.
NN: Jedan ste od “sudbonosnih dječaka”, kako je Vašu pjesničku generaciju svojevremeno u Sarajevu nazvao Duško Trifunović. Koliko se sudbina kasnije poigrala sa vama, tako što je Marka Vešovića i Abdulaha Sidrana tokom rata u BiH ostavila na jednoj, a Vas i mnoge, među kojima je i Duško, poslala na drugu stranu?
NOGO: Nije to ništa neobično: prijatelji iz mladosti, kako vrijeme prolazi, tako se i razilaze. Nemam ja nikakvoga ogorčenja, ni na svoga vjenčanog kuma Marka Vešovića unatoč tolikim pamfletima. Naprotiv, to me ponekad zabavlja, a što se Sidrana tiče, gotovo je bilo zakonito da budemo na različitim stranama, jer građanski rat u BiH nas je sve razdvojio, a da li se sudbina surovo poigrala sa nama, to se može na dva načina gledati, zavisi od percepcije. Možda nam je sudbina podarila tako dramatično i tako tragično vrijeme jer na kraju krajeva pjesnici su i rođeni da iz patnje pjevaju.
NN: Opet, granice nastale raspadom Jugoslavije u umjetnosti pa samim tim i u književnosti ne bi trebale, a za mnoge ni danas ne postoje.
NOGO: Okreni obrni, to je jedna univerzalna kuhinja, govorimo istim, svima razumljivim jezikom. Književnost je po mome osjećanju rad u jeziku, ali i rad nacionalno (kulturnim i kolektivnim pamćenjem) markiran jezikom samim, te u tom smislu mislim da je dobro da svako obdelava svoju njivu.
Nezavisne novine