Osim da zadrže stalne i privuku nove mušterije, vlasnici tridesetak dobojskih pekara svakodnevno se bore da sačuvaju svoje majstore, bez kojih nema kvalitetnog hljeba, ali i drugih proizvoda.
“Školovanog pekara nema, ima samo priučeni. U svim pekarama možda možeš naći da ima pet školovanih pekara, čisto sumnjam da ih ima više. Neće niko ni da uči, bez obzira šta mu ponudiš”, kaže Gordana Mitrović, vlasnica pekare, te nam se žali da je ovog ljeta ostala bez dva pekara.
Teško je, dodaje Mitrovićeva, zadržati ne samo pekara, nego bilo kojeg radnika.
“Radnici bježe od pekare kao đavo od krsta zato što je to težak, noćni rad. Prije se ‘krao’ zanat, a danas niko nije zainteresovan za ovaj posao”, priča vlasnik lokalne dobojske pekare koji je insistirao na anonimnosti.
Nekad je uz tehnologa u pekaru uvijek dolazio i majstor pekarskog zanata, kaže Darko Rakita, tehnolog u “Dobojki”, koja već 64 godine isporučuje pekarske proizvode svojim sugrađanima.
“Gotovo da ni nema više ni u jednoj školi ovog kadra za školovanje. Što se tiče konobara, kuvara i poslastičara – to ima, međutim pekara vrlo rijetko. Možda u Banjaluci da ima neko odjeljenje i to vrlo malo. Riješen je problem sirovine i tehnološki problem, znači mašina i opreme. Međutim, problem je samo radna snaga, to je taj treći faktor”, navodi Rakita, koji dvije decenije radi u pekari.
S obzirom na to da na tržištu nema dovoljno kadra, gazde nastoje da sačuvaju svoje majstore.
“Mi imamo dva pekara i uspjeli smo da ih sačuvamo. Jedan kod nas radi 25 godina, a drugi 15. Stariji pekar je iz rata izašao kao vojnik i kod nas je učio zanat. Morao je, nije imao izbora: dijete poginulog borca i bez zaposlenja. Njih dvojicu čuvamo i uspjeli smo”, kazao je vlasnik pekare.
Mitrovićeva priča da kod nje u pekari jedan pekar radi skoro 10 godina.
“To je čovjek koji nema potkoljenicu i sposobniji je, mislim, od svih pekara u gradu”, smatra ona.
U pekarstvu vlada velika konkurencija pa je tema o nedostatku pekara na tržištu postala veoma osjetljiva. O tome vlasnici malih, porodičnih radnji, ali i pekoteka nerado govore, kao i o tome kakav hljeb i peciva jedemo.
“Trebalo bi malo da se edukuje i stanovništvo u vezi sa procesom proizvodnje i načinom izrade, te sirovinama koje se koriste. Sve što piše na onim etiketama trebalo bi dobro provjeriti i pročitati”, poručuje tehnolog Darko Rakita.
Sanja Čakarević/Nezavisne Novine