Vladimir Vladimirovič Putin je protutnjao kroz Srbiju. Dan kasnije, dok euforija jenjava, vrijeme je za podvlačenje crte ispod, do sada, političkog događaja godine. Ovo je 5 ključnih pitanja za Srbiju poslije grandiozne posjete predsjednika Rusije.
1) Šta će se sa EU?
Šta će EU reći Srbiji zbog Putina? Ili ispravno rečeno: šta će Srbija reći Evropskoj uniji?
Posjeta Putina sama po sebi nije nepremostiv problem za odnose Srbije i EU, ali je teže objasniti grandioznost i posvećenost koje su pritom iskazane. Imajući u vidu saradnju Srbije i Rusije, teško je zamisliti da će prije svega baltičke zemlje i Poljska, koje strepe od ruske imperijalne politike zbog “uspomena” iz vremena hladnog rata, imati razumijevanje za suštinsko približavanje Srbije uniji.
Šta Srbiji u tom slučaju ostaje? Postoji nada da će s vremenom doći do otopljavanja odnosa između Rusije i EU, čime bi srpska uklještenost između dva evropska pola postala neuporedivo manja. U komplikovanijoj varijanti, Srbija može da pokuša da iskoristi bliskost s Rusijom kao svojevrsan pritisak na EU: ako nas vi nećete, ima ko hoće! Rizičan potez, sa nepredvidivim posljedicama.
2) Koliko Srbiji zaista vrijedi snaga ruske ekonomije?
Bez zadrške, Srbiji ekonomski trebaju svaka pomoć i saradnja koju može da dobije. Rusija je ogromno i primamljivo tržište. Juče potpisani sporazumi i ugovori, prije svega onaj u oblasti željeznice, imaju potencijal, bar na papiru.
Ipak, temelj razvoja Srbije i dalje su ekonomske veze sa EU, srpskim najvećim trgovinskim partnerom.
Država u kojoj je prosječna plata malo ispod 500 evra (Rusija) ne može da bude osnov privrede države u kojoj je prosječna plata malo iznad 400 evra (Srbija). Koliko god da je Rusija velesila sa 145 miliona stanovnika, ruska ekonomija je velika jedva kao ona država Beneluksa (29 miliona stanovnika). A šta su te tri države u odnosu na cijelu EU…
Ima li Srbija diplomatske mudrosti i snage da utvrdi ekonomske odnose sa EU, a istovremeno, koliko može, iskoristi bliskost sa Rusijom i potencijal ruskog tržišta? I kad smo već tu, zašto Rusija i dalje odbija uvoz kragujevačkog “fijata 500”?
3) Šta je sa ruskim centrom u Nišu?
Rusi ga zovu humanitarni centar, a zapadne sile špijunskom bazom. Ključno diplomatsko-političko pitanje u trouglu Srbija-Rusija-NATO koje nije javno spominjano tokom Putinove posjete. Zanimljiva slučajnost. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je dosad uspješno odolijevao upornom i snažnom insistiranju Moskve da radnici ruskog centra u Nišu dobiju diplomatski status. Koliko još može da raste pritisak Rusije?
4) Koliko je podijeljena Srbija?
Nije problem što je Srbija podijeljena na većinsku prorusku i manjinsku prozapadnu struju. Problemčina je što podjela doseže crne dubine otvorene, slijepe mržnje prema suparničkom bloku, koja je na žalost, ali očekivano, isplivala tokom posjete Putina. S jedne strane “žuta izdajnička banda”, s druge “krezuba, sendvičarska Srbija koja ne zna da koristi pokretne stepenice”. Sramota! Realnost je da će Srbija morati da pomiri svoju bipolarnu prirodu ako želi naprijed. Što ne znači da neko mora da kapitulira. Već da uzmemo najbolje iz emotivne veze sa Rusijom i praktične veze sa SAD i Evropskom unijom. Kompromis! A preduslov za to je da ključne figure dvije zakrvljene struje razviju bar minimalan nivo suštinskog razumijevanja za motivaciju druge strane, piše Blic.
Posebno su ovih dana bili sramni izlivi podaničkog mentaliteta oličeni u pismu lidera Dveri Boška Obradovića Putinu, u kojem optužuje Vučića za izdaju, kao i skandiranje protiv lidera opozicije na jučerašnjoj masovnoj šetnji. Sve i da je Vučić izdajnik, a opozicija najcrnja i najgora, kakve veze s tim ima Putin? Hoće li on lično odvesti “prestupnike” u gulag? Jesmo li Srbija ruska gubernija ili nezavisna, samostalna država?
5) Gdje je, šta radi građanska opozicija?
Dok su opozicione Dveri i Narodna stranka Vuka Jeremića bili razočarani posjetom Putina, ali samo zato što nisu bili na mjestu Vučića, upadljiva je i razočaravajuća bila ćutnja čelnika onog što je ostalo od građanske opozicije. U odsustvu ljevice i centra, srpska politička scena se toliko nakrivila na desno da će se uskoro prevrnuti, ako već nije.
Srbiji su potrebni stabilnost i balans, što znači jasno definisane političke struje na bazi ideja umjerene ljevice i građanskog centra. I ne samo definisane, već glasne; opcije koje imaju ideale i ne plaše se da ih iskažu. Čemu mogu da se nadaju građanske stranke koje se plaše Putina? Na koje to glasače računaju? Da ne bude sutra opet “kuku, lele, bijeli listići!”
Na vrijeme su upozoreni.
(Blic)