Jeste li se ikada zapitali kako je kada vam nema ko pokloniti ljubav, osmijeh, ispričati priču za laku noć ? Jeste li se ikada zapitali kako je onima koji nemaju, ni oca, ni majku, ni bilo koga bliskog? Ko im je podrška i oslonac ? Kako žive jedan dan, sedmicu, godinu, godine ? Dobro zna to ovaj mališan. Iako ima samo tri godine, dječak po imenu Dado, itekako je svjestan koliko je breme života na njegovim malim leđima. Zorka mu je sve.
Skromna i nježna, Zorka Kaišarević, majka sa zlatnim srcem, prije deceniju i po nesebično odlučuje da nakon odrastanja njene djece, svoj život posvećuje brizi o drugoj djeci. Djeci koja nemaju nigdje nikoga. Kroz njen dom do sada je prošlo petoro djece. Četvoro ih je još uvijek tu. Nažalost, većina djece ima neku svoju ličnu i, nerijetko, tešku životnu priču. Tako to uvijek biva. Pojedini su tragično izgubili roditelje, a mnogi od njih su napušteni i zanemareni. Takođe, ima i djece čiji roditelji nisu u mogućnosti da im pruže adekvatnu brigu, a tada ih Centar za socijalni rad smješta kod hranitelja. Zorkina vrata uvijek su im bila širom otvorena.
Godine, pol, nacionalnost. U Zorkinoj kući ove stvari nikada nisu predmet pitanja. Iako je samohrana majka, stiže i uspijeva sve. Bori se sa svim nedaćama, problemima, tu je za sreću, uspjeh i radost. Tu je i gleda dok odrastaju. Njoj ništa nije teško da učini za njih.
Kod Zorke je trenutno četvoro djece. Peto dijete, djevojčica koja je kod Zorke došla odmah po rođenju, usvojena je nakon 11 mjeseci provedenih u toplini ovoga doma.
Zorkin zadatak jeste postaviti postulat da svi zajedno pod krovom njene kuće, čine jednu porodicu, bez obzira na krvno srodstvo. Pomoć djetetu glavno je odakle crpi energiju i sa čime se Zorka budi svako jutro. To je ono što je tjera naprijed, bez razmišljanja o bilo čemu.
Hraniteljstvo ispunjava ovu blagu, milu, nježnu ženu jer je dobila priliku da ovoj djeci ponudi odrastanje i sazrijevanje uz drugu djecu, boravak u porodičnoj atmosferi, a sebi kuću punu smijeha. Neki od njih su sada već odrasli ljudi, zahvalni što im je na životni put stala upravo Zorka.
Svi ljudi iz hraniteljskih porodica su prije svega humani ljudi koji vode računa o mališanima bez roditeljskog staranja, što predstavlja i veliku odgovornost i vrlo zahtijevan zadatak. Dani, mjeseci, godine, čak i dalje…
Broj hraniteljskih porodica iz godine u godinu pada. Kod osam dobojskih porodica je dvanaestoro maloljetnika. Da bi ih spremili za sve izazove, hanitelji prolaze razne obuke.
Hraniteljstvo je za pojedinu decu jedini način da steknu porodicu, a za neke ljude prilika da se ostvare kao roditelji. Kao posebne trenutke svog života, Zorka Kaišarević pamti rođenje svoje djece. S istim žarom priča i o danu kad joj je Centar za socijalni rad dodijelio ulogu hraniteljke. Nikada se nije pokajala. Naprotiv! Srećna je i ponosna na njih i kaže da su joj obogatili život.
Ponekad, da bi srećno odrastalo, svakom djetetu, više od svega drugoga treba ljubav. Ponekad, nažalost, ta ljubav im nije pružena, jer roditelji nisu tu. Pa iako je jasno da ništa ne može da zamijeni majku, neka dobra duša, poput Zorkine, koja na povezan način osjećaj bol i prazninu, itekako može da ispuni nečiji život radošću i prije svega nadom.
Izvor: TV K3