Vidosava Knežević, osamdesetšestogodišnja starica iz Pečeneg Ilove kod Prnjavora danas živi jednim skromnim i mirnim životom u malenoj kućici. Uz pomoć štapa, jer je prije četiri godine imala operaciju kuka, obavlja mnoge poslove, koje ne bi mogla, niti stizala, ni daleko mlađa osoba. Ali, ne žali se. Valja raditi, dok se još može. Tako bar kaže.
Nije sve uvijek bilo ovako. Nije uvijek bila sama. Smrtovnica na njenoj kući dokaz je da je ovdje živjela još jedna duša. I to je ono što bez obzira na pozne godine i na prolaznost života, ne može da prežali. Vidosava i njen suprug Novak pregrmili su mnogo toga. Iz Prnjavora su trbuhom za kruhom otišli u Sarajevo, a onda ih je rat istjerao iz Sarajeva, pa su se opet vratili tamo odakle su i krenuli. Vratili su se, bez ičega. Ali krpili su dan za danom. Novak je bio vrstan stolar. Sve ove zgrade u dvorištu, djelo je njegovih ruku. A radiona i dan danas gotovo netaknuta, kao da će svakog trenutak Novak da ušeta i napravi još jednu majstoriju.
Baka Vida je odrasla u velikoj porodici u kojoj se znao red i na tome je, kako kaže, oduvijek bila zahvalna. Već u najranijem dobu, znala je šta može, a šta ne i koliko život nekada može da bude i gorak.
Rat je promijenio njihove živote, i to iz temelja. To je zaista jedna bolna tema. Tri decenije nakon završetka rata, baka Vida i danas nosi ožiljke. One, na duši. Zbog cijele situacije, tada je, priča nam, na nekoliko dana čak prestala da jede i pije. I danas ima osjećaj kao da je taj dio života nekako odsječen. O odrastanju i ratnim godinama pričala je tako jasno i precizno, kao da je sve to bilo prije samo nekoliko dana, a ne u dalekoj prošlosti.
Početkom rata i definitivno napuštaju dotadašnji način života. Ostavljaju sve. Alternetive nisu imali. U Sarajevu je ostalo sve što su imali.
Baka Vidosava završila je četiri razreda na Smederevu, gdje je škola počela sa radom, sada već davne 1946. godine. Kasnije, još četiri godine školovanja. Nikada, priča nam, nije imala nijedne četvorke. Posao kod kuće, kopanje, žetva, sijanje i ostali, u to vrijeme, ručni poslovi spriječili su je da nastavi dalje obrazovanje, što i danas najviše žali. Ali, nije joj se dalo. Ipak, skromno kaže da je zadovoljna.
Ima najljepše uređeno dvorište, jer na najljepši način čuva sjećanje na supruga. Ovih jesenjih dana posla je mnogo i u kući. Od povrća iz svoje bašte baka obezbijedi i zimnicu. Sve poslove obavlja sama. Vrijedno radi, plete priglavke i tako provodi dane.
Komšije za baka Vidu imaju samo riječi hvale. Pričaju da je njihova komšinica jako puno radila seljačke poslove, kao i sve u kući. Mada godine govore svoje, ova vesela starica sa svima se našali ili ispriča i sve ljude dobre volje ugosti u svome domu.
Izvor: TV K3