Skoro da nema većeg proizvođača rakija, od voćara pa do javnih ličnosti i političara, kojima, bez lažne skromnosti, najčuveniji i istovrmeno najstariji kazandžija u Bosni i Hercegovini, Boško Despotović nije napravio makar jedan ili možda čak i više kazana.
Zna se da nema domaćinske kuće bez dobre rakije i ona će se peći “za vjeki vjekov”, ali zna se i da dobra rakija treba da potekne iz dobrog kazana. Priča o Bošku Despotoviću je priča koja pokušava da otme od zaborava ovaj, po mnogo čemu jedinstven i sada već rijedak zanat. Radionica porodice Despotović, koja je iznjedrila čak tri generacije kazandžija nalazi se u mjestu Kočićevo kod Nove Topole. Do nje dolazite uskim putem i jednim, manjim dijelom makadamom. Prepoznaćete je po kazanima koji stoje ispred nje ili čuti lupu koju stvara kuckanje Boška dok ih pravi. Kazandžijskijim zanatom bavi se šest decenija (60) godina. Ipak tolike godine rada nije proveo ovdje u Kočićevu, na imanju svojih predaka. Ratne godine, odvele su ga u Australiju, gdje se takođe bavio ovim starim zanatom, a potom se ponovo vraća tamo odakle su mu i korijeni. O svemu tome pričao nam je u pauzi rada na kazanu, koji će kaže put Albanije.
Boško nam kazuje da je rat obuzdao sve. Imovina ljudi biva porušena i spaljena, bez obzira ko je bio koje vjere i koje nacije. Bila je to katastrofa, koju kaže niko više ne treba doživjeti. Međutim, i u to zlo doba, Boškove komšije spasile su ono što se spasiti dalo. Tako je sačuvana i kovačka vatra, koja je nekada davnih dana u ove krajeve došla brodim i drugim prevoznim sredstvima čak iz Amerike. Cijena tog starog alata zapravo i nema cijenu, jer godine govore svoje. Kovačka vatra gori duže od vijeka.
Brojne mašine i alati Bošku su od velike pomoći u radu, ali ono najvažnije jesu bakar i čekić kojim, bitno je naglasiti ručno kuje. Boško nam u razgovoru otkriva i da pored kazana za rakiju, pravi i kazane za destilaciju eteričnih ulja i separatore za prečišćavanje alkohola za vrijeme destilacije.
Boško nam dalje govori da nikada ne radi isključivo jedan kazan, nego istovremeno više njih. Ali kada, narodski rečeno, krene od nule, treba mu otprilike tri nedjelje da kazan bude završen. Zavisi to i od veličine, ali
treba imati na umu da je sve ručno kovano. A šta kažu brojke, koliko je do sada iz ove radionice izašlo kazana ?
A, materijali na našem tržištu su, priča nam Boško, onakvi kakvi vi poželite. Ali baš zbog toga nisu svi ni kvalitetni. Ubjedljivo je kaže najkvalitetniji materijal sevojno, jer to preduzeće ima rudu, koja je puna zlata.
A, posla kaže ima dosta. Boško i popravlja kazane, jer ipak nakon nekog vremena određeni dijelovi zahtijevaju i mijenjanje. Zanimalo nas je, šta se to pokvari na kazanu, pa ljudi pokucaju na vrata njegove radionice.
Pa ipak iako ima nasljednike, čini se da će ovoj generaciji kazandžija porodice Despotović doći i kraj. Svako od Boškove djece okrenuo se svojim zanimanjem, ne prilazeći, bar kada je izrada u pitanju kazanu.
I tako su Boškovi kazani danas po cijelom svijetu. Od Australije, gdje će, priča nam ponovo nekada u februaru, do Afrike, Amerike i svugdje po Evropi. Ne zna se broj političara kojima je pravio kazane – od Sulejmana Tihića, Milorada Dodika, Fadila Novalića, Viktora Orbana, pa do mnogih drugih. Razlika je u tome što naši ljudi u svijetu, za razliku od ovdašnjih, traže male kazane.
Izvor: TV K3