Više od jedne decenije, od kada je ostao bez desne noge u rodnom selu Miljevići kod Gradiške, Stevo Bijelić vodi tešku borbu za goli opstanak. Kreće se uz pomoć invalidskih kolica i skutera, ali i dalje radi, za njega neke teške poslove. Uprkos nezahvalnoj situaciji u kojoj se nalazi, Stevo se ne predaje. Pokazao je da život može da bude lijep i kada, nažalost, ostaneš bez noge.
Stevo je 2012. godine, radeći u šumi, doživio nesreću. Tada je imao 46 godina. Amputirana mu je noga, iznad koljena. Valjalo se sa tim suočiti. Pamti pakao kroz koji je prolazio. Nakon toga preživio je godine i godine teškog života. Ali kakav god da je uzrok, posljedica je ista: bilo da bez dijela tijela ostaneš u ratu ili miru, zbog ranjavanja ili bolesti, teško je suočiti se sa tim da u najboljim godinama više nećeš biti ono što si bio. Ipak, Stevo je primjer hrabrosti. Vedrog je duha, uvijek spreman za šalu, ali i spreman da nastavi život i da se bori, iako je od samog početka bio svjestan da ga čekaju mnogi izazovi, jer više nikad neće moći da radi posao koji je radio prije nesreće. Iza njega je mračan period, ali je Stevo veliki optimista.
I uspio je. Ponosno kaže da je nekako izgurao sve teškoće, koje su ga pritiskale. Sada, svakoga dana nečujno i gotovo neprimjetno izlazi iz svoje podstanarske sobe u ulici Kneza Lazara i odlazi do centra grada. Tamo je njegovo mjesto. Prodaje kokice i kada je sezona, kuvani kukuruz. Ljudi ga vole. Djeca, su ga, kaže najviše prihvatila. Vole ga, ma obožavaju. A, svi ga, odmilja zovu „baraba“.
Stevo je nakon nesreće napustio porodičnu kuću u Miljevićima. Živi sam. Ima brata u Sloveniji, sestru u selu Smrtići kod Prnjavora. Druga sestra mu je u obližnjim Romanovcima. U Gradišci ima mnogo prijatelja, koji su tu za njega, u bilo koje doba dana i noći.
O samoj nesreći u kojoj mu se život u sekundi promijenio ne želi da priča, samo sliježe ramenima. Mnogo je izgubio, ali ipak ne i snagu da se nasmije.
Sve što je do sada uradio, sve je, priča nam Stevo bilo planski urađeno. Znao je da sa primanjima od ukupno 450KM ne može živjeti. Zato je dobro razmislio, šta i kako dalje. I ideja je došla. A, kako bi zatvorio krug – prodavanje kokica, koji su mu konstantan proizvod, kukuruz u sezoni, želja mu je, iako priznaje, nema sredstava da sebi obezbijedi, aparat za točeni sladoled. Time bi njegov krug želja bio zatvoren.
Stevo je motivacija ljudima koje je zadesila slična nesreća. Ko god da mu se obrati, pruži mu potrebne informacije i olakša koliko može. Kaže da je najjače oružje boriti se i nikada se ne predati šta god vas u životu snađe.
Kada smo posjetili Stevu, pripremao se za nekoliko kišnih i hladnijih, aprilskih dana. Spremao je drva. Testeru u ruke i ništa mu nije teško. Skoro, pa nevjerovatno. Tih kišnih dana, kaže, neće moći da zaradi ni marku. Njemu je marka, itekako vrijedna. Kupi sebi, da ima hljeba. Ali, ipak ne žali se. Za njega je to poraz. Posebno je zahvalan svima iz Gradske uprave, koji su mu neizmjerno pomogli.
Stevo je inače borac Vojske Republike Srpske. Bio je devet mjeseci u Zapadnoj Slavoniji, a potom i u Donjem Vakufu, gdje je proveo tri i po godine, i gdje je i ranjen.
I kako ovu priču drugačije završiti nego sa posjetom mjestu gdje svakodnevno pravi kokice. Bio je uporan Stevo da idemo, da probamo kokice iako je kiša učinila svoje. Vjetar je počeo da duva. A mi smo se složili da kokice probamo neki drugi put, a Stevu ostavili da popije kafu, pa da se vrati svojoj kući.
I tako, dok prolazite možda vama poznatim ili nepoznatim krajem, obratite pažnju na ovog tihog čovjeka koji je izgubio mnogo, ali ne dopušta da to drugi vide. Smijeh na lice i put novih pobjeda. Jer svaki novi dan za njega je nova pobjeda.
TV K3