Malobrojni preživjeli sjećaju se pakla na zemlji. Okolnosti gdje se ljudski život nije cijenio, nego je jednostavno bio bezvrijedan. Slobodan Trifković iz Doboja nosio je samo broj kao zatočenik Jasenovca. Svoje djetinjstvo proveo je u zloglasnom logoru. Još odjekuje vrisak djece, koje ustaše odvajaju od majki. Slike koje ne blijede. Niti mogu, ikada. Majka koja bježi sa mlađim bratom. Otac Pejo i on i vagonu za Jasenovac. Djeca koja plaču. Vagoni. Vagoni smrti. Glad. Žeđ. Umor. Iscrpljenost. I na kraju, smrt.
Ovo je potresni dio jedne životne istorije, kratka istina čovjeka koji pune dvije godine nije nosio zvučno ime, nije nosio ime čovjeka, jer to nije bio, ali ne svojom krivicom. Osamdeset godina Slobodan je čuvao tajnu, koju je jednog toplog oktobarskog dana ispričao baš nama. Do sada nije želio da priča. Nikome i nikada. Sjećanja ga bole. Rane još više. Tu, u zloglasnom logoru ostao je bez oca. Logoraši su stalno bili gladni, nije bilo soli, hljeba, a vodu nisu ni imali, nego su isključivo kao tečnost uzimali fekalije. Ta strašna zla koja je tada vidio, i danas mu prolaze kroz misli.
Ustaše su zarobljene proganjali, i dan i noć. Velika hladnoća i zima ostali su najviše urezani u pamćenju, ovog, tada četvorogodišnjaka. Glad i žeđ bili su svakodnevnica.
Jezivi događaji iz Jasenovca, i dan danas, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Masovni zločini ubijanja činjeni su kako nam je pričao Slobodan, po sistemu mučenja glađu i bacanja ljudi u čeljust strašnih zaraznih bolesti. Tako su mase zatočenika poumirale od zaraznih bolesti, izmučene od gladi i žeđi, a pretovareni teškim i preteškim fizičkim radovima. Prljavština, zima, paraziti i golotinja doprinjeli su ovom pravom pomoru. Ali, to nije bilo sve. Ustaše su svakodnevno ubijale zatočenike pojedinačno ili u većim i manjim grupama.
Mnogi su htjeli i da se, pod svaku cijenu iščupaju iz čeljusti ustaša. Neki su, priča nam Slobodan u tome i uspjeli, ali neki su odmah ubijeni.
Ubrzo nakon što je stigao svojoj porodičnoj kući, po izlasku iz Jasenovca, život mu je oduzeo i majku. Tadašnja država Jugoslavija pokupila je svu djecu, koja su ratom postala siročad i davala ih domovima širom Jugoslavije. Slobodan je tada završio u Sloveniji, a nakon nekog vremena biva prebačen u Dom ratne siročadi u Gračanici, inače u njegovo rodno mjesto.
Iako mu je prije tri godine preminula supruga, zahvalan je što ga je uz sve nedaće Bog i dalje održao u životu i što ga i u samoći zdravlje služi. Kada smo ga prvi put vidjeli, nismo mogli, a da se ne odamo utisku da ova starina izgleda dosta mlađe. Brz hod, i dalje prav stav, čvrsta ruka. Po izgledu se zaista ne bi reklo da je u devetoj deceniji života.
Logor Jasenovac bio je najveći koncentracioni logor smrti na prostoru Kraljevine Jugoslavije za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu. Logor je formirala Nezavisna Država Hrvatska, istočno od istoimenog gradića, u avgustu 1941. godine, a uništile su ga ustaše u aprilu 1945. godine da bi sakrili i umanjili zločin koji su počinili. U njega su se upućivali ne samo muškarci, nego i žene i djeca. Tačan broj žrtava u sistemima logora Jasenovac nije nikada utvrđen. Procjena je da je ubijeno preko 700.000 ljudi. Nada Jović, nastavnik istorije i geografije i Slobodanova komšinica kaže da je potrebno da se njeguje kult sjećanja.
U Karanovcu, rodnom mjestu djeda Slobodana postoji spomenik palim borcima, na jednoj ploči su poginuli partizani, a na drugoj žrtve fašističkog terora. Tu se nalazi i ime njegovog oca Peje, a na dnu ploče i njegovo ime, kao preživjelog logoraša zloglasnog logora Jasenovac. Istina je tako strašna i nevjerovatna. Mali broj preživjelih. Jasenovac je bio fabrika smrti koja je neprekidno i bez milosti danonoćno radila.
Izvor: TV K3