Selo malo, srce veliko. Tako bi se najkraće moglo opisati selo Krečane koje pripada Modriči, posljednje srpsko selo, u ovom dijelu Republike Srpske. Iz godine u godinu, sve manji broj žitelja. Danas ih ima svega nekoliko. Kada krenemo iz sela Tolisa ka Krečani, uzlaznim krivudavim makadamskim putem, koji baca prašinu na sve strane, djeluju kao da ovdje, na ovom proplanku, života nema. Rat i vrijeme poslije toga opustošili su nekoć bogato selo.
Zub vremena nagriza bolje dane, nagriza uspomene, koje samo rijetki danas čuvaju. Jedna od njih je Đuka Kuzmanović. Vremešna baka decenijama je hroničar života i običaja svoga sela. Pamti dosta toga. Zna skoro svaki detalj prošlosti. I ne pomišljam da ide, ovdje je moje sve, kaže nam osamdesettrogodišnja starica koju srećemo na putu. Sa kakvim samo ponosom kaže da živi ovdje, u svojim Krečanama. U pet minuta razgovora spakova svoj život i predoči nam tako slikovito da se i mi nađosmo u životu Krečana, koji odavno više i ne postoji.
Ovdje je odrastao i Đukin sin Ilija. I danas rado dođe. U šali kaže da baka ima bolje nalaze i može kaže da bude pilot. Svake nedjelje ručak kod majke postala je gotovo obaveza. Ilija važi za jednog od najvećih privrednika na području Modriče, gdje danas i živi i radi.
Dalje od bakinog porodičnog imanja, put nas vodi ka maloj seoskoj crkvici. Hram Svetog apostola i jevanđeliste Marka pregrmio je mnogo toga. Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata oštećen je od strane muslimanske vojske tzv. Armije BiH, ali narod ovog kraja nastojao je, baš kao i danas, da ova bogomolja opstane i živi.
Iza svih ovih ljudi, Kuzmanovića uglavnom, ostaće mnogo toga. Neki su, trbuhom za kruhom, otišli malo dalje, ali u selo, odakle su ponikli, rado se vraćaju. O tome kako se u Krečanama živjelo priča nam i Risto Kuzmanović, danas ugledni farmer iz Modriče.
U tom periodu, u obe Krečane bilo je kaže oko 115 domaćinstava, a živjelo je i do 700 mještana. Na mjestu na kojem stojimo nadmorska visina je 315 metara, objašnjava nam Risto, istovremeno pričajući anegdotu mještana.
Pa, iako siromašno mjesto, dalo je mnogo toga. Baš odavde ponikli su ljudi – znameniti, čestiti, proslavljajući svoje selo i cijelu Republiku Srpsku. Risto nam, koliko je mogao u trenutku da se sjeti, spomenu nekoliko.
I zaista, u trenutku, teško je i povjerovati. Ovo selo koje se nalazi na samom rubu sa Federacijom BiH, gotovo zaboravljeno, pod svoju kapu, pokrilo je mnogo toga. Selo je iznjedrilo još jednog Kuzmanovića i to Ljubomira. Lopta je Ljubomiru bila omiljena igračka. Bio je dobar fudbaler. Kockice koje se njemu nisu dobro posložile, jesu sinu Zdravku, vrhunskom sportisti.
Lijepo je otići, raditi, pa se vratiti, ali jedan od rijetkih povratnika, baš u ovo selo, jeste Ostoja Kuzmanović. Za sebe kaže da je 100 Krečanac.
Sa posebnom emocijom, mještani pričaju i o još jednom Krečancu, danas sa banjalučkom adresom, Peri Kuzmanoviću. Nevolja koja je ovog čovjeka ostavila u kolicima, kada je kao dvadesetogodišnjak imao povredu od koje je ostao nepokretan, nije ga spriječila da postane vrstan košarkaš i da uprkos poteškoćama bude jednako marljiv.
I najnormalniji čovjek posrnuo bi i ne bi izdržao ono što je Pero. Nešto poput ovoga sela. Poput bake Đuke. Uprkos svemu, ovo selo, zahvaljujući nekolicini mještana i dalje živi. Iako je vremenom nestajalo. Netsaje i sada. Pogledajte ovaj predio. Djeluje kao da života nema. Možda i ne čudi, što mnogi kažu – selo koje „ne postoji“, a u kome žive ljudi.
(Tekst i foto: TV K3)