Među već zaboravljenim zanatima kod nas, ubraja se i samardžijski. Ako ne potpuno zaboravljeni, onda je sigurno rijetki. Nekada je rad ruku ovog majstora bio izuzetno cijenjen, a danas se gotovo niko ne bavi ovim starim zanatom. Ali ipak jedan od rijetkih stanuje u Kuljanima kod Banjaluke. Kada smo slučajnog prolaznika pitala zna li gdje je kuća Steve Gajanovića, nismo dobili odgovor, nego pitanje – idete li zbog samara? Nadaleko je poznat po svom radu, zanatu, koji je naslijedio od oca. Počeo je da radi još u Drvaru, odakle se 1995. godine preselio u Banjaluku, gdje je doživio, kako nam priča, pravu ekspaniziju ovog zanata.
Tada su, priča nam Stevo imali i po tridesetak konja, a danas je taj broj dosta manji. Osnovna sirovina za izradu samara koji krasi konje su jasen, brijest i mlada bukva. Drvo se suši otprilike tri mjeseca i potom se rascijepa, a alati koji se koriste u izradi su testera, sjekira, bušilica, boreri, blanja, tesla, dlijeta i svrdla.
Kada je sve pripremljeno, neophodno je dan do dva, da bi završio jednu samaru. Na ljetnom danu, govori nam da to ide i brže. A još brže je išlo dok je bio mlađi. Nama se čini da ni danas od toga ne odstupa, jer je u radionici gotovo svakog dana, izuzev kada su svetci, tada kaže, ne radi ništa.
U svemu, glavna pomoć stiže od supruge Bosiljke. Od početka su zajedno u ovom poslu, a zajedno čak 55 godina. Bosiljka je zadužena da sašije ono što je neophodno za rad, ali ne samo za to. Kolika su podrška jedno drugom, da se primijetiti iz razgovora. Stevo nam priča da je najveći problem za slamu, koju kažu kupuju u Čelincu.
Širom Srbije i Bosne i Hercegovine, ali i dalje do Holandije, Stevo više i ne pamti gdje su sve otišli njegovi radovi. Jednu pošiljku posebno pamti:
Kada je 1995. godine počeo rat, Bosiljka je sa djeverom na konjskim kolima krenula za Banjaluku. Sinovi i suprug tada su već bili na ratištu. Pošla je kaže u nepoznato, a bio je to težak i trnovit put. Samo dragi Bog je udesio tako da se sve dobro završi. Sedam godina su živjeli u maloj kućici kao podstanari, radili i privređivali, da bi napravili ovu kuću i pomoćne objekte.
Jer da nema sloge i dogovora, ne bi bilo svega ovoga. Ljubav je, jednoglasno kažu najvažnija u ovom poslu. Nekada je prodaja bila mnogo veća, a u zadnjih nekoliko godina, priznaju, posao je, kaže dosta opao.
I tako… Ljudi su ovo koji i danas, uprkos poznim godinama i dalje rade. Na drugačije se kažu nisu ni navikli. Rade i samo rade. Na Vidovom selu kod Drvara imaju kuću. Odu često, vrate se sjećanjem u ona vremena kada su počinjali. Srećni što je danas baš ovako, kako jeste.
Izvor: TV K3