Ratne godine dovele su je do Sijekovca u Brodu. I danas je tu. Iako nije imala baš tako bezbrižno djetinjstvo, pamti samo lijepe dane, svoju porodicu, majku, oca... U Ljuši joj je ostalo sve: kuća, kućište, imanje, prohujali dani sreće… Ali sjećanje nije izblijedilo, ni nakon toliko godina.
Onako kako je sve ostalo, tako je i oslikala, na sebi svojstven način. Pokazuje nam minijaturnu kućicu, koja predstavlja njen nekadašnji dom. Sjeća se svega… dvorište, jabuke, jagode, polje, sve je tu, kao nekada davno… Oslikala je svoj rodni kraj, kaže tako joj je bilo lakše preboljeti ono što je gradila cijeli život, a što je, dušmanska ruka srušila za jedan dan.
Ono od čega se nikada, pa ni u najtežim ternucima nije odvajala jesu rukotvorine, koje su joj još od malih nogu prirasle k srcu. Priča nam da je još kao djevojčica naučila da veze, plete, a ta lijepa tradicija nastavila se sve do današnjih dana.