Pogled uprt u ništavilo, zlo, a prije toga sve! Sijekovac krije jednu od najstrašnijih priča u zadnjem ratu. Krije zlo. Zlo koje se desilo na početku. Tog 26. marta 1992. godine sve je mirisalo na barut. Na rat. Na zebnju. Smrt je dolazila. Sijekovac je prvi bio na udaru. Sijekovac, malo mjesto u kojem, bar do tada, nije postojalo toliko ljudsko zlo. Jesu li to bili ljudi ili neljudi ? Masakr su srpske porodice dočekale od svojih komšija, već tada paravojnih bošnjačko-hrvatskih jedinica iz BiH i regularnih oružanih snaga iz Hrvatske.
Baka Milja Zečević, devedesettrogodišnja starica, živi je spomenik stradanja u Sijekovcu. Odavno je sahranila svu svoju djecu. I muža. Prije više od tri decenije, zlotvori su hladnokrvno, pred njenim očima, ubili trojicu njenih sinova – Petra, Vasu i Milana. I supruga Jovu. Godinama je prepričavala te užasne slike koje su joj bile pred očima, godinama ponavljala riječi svojih najmilijih, koje su odzvanjale u mislima. Danas baka Milja ne govori ništa. Sve je već rečeno.
Kako je živjeti, ili bolje reći preživjeti na mjestu zločina. Tog 26. marta, poslije podne, počelo je granatiranje dijela sela u kojem žive Srbi. Bježeći, sklonište Zečevići i komšije pronalaze u podrumu kuće. Sklonište od zla, od kojeg nažalost, ispostaviće se, vrlo brzo, nisu mogli pobjeći. Miljina snajka, a Milanova supruga Jelica Zečević jednako je, živi svjedok stradanja. Bog je ostavio da svjedoči. Sve joj se, svakog marta, vrati od one noći. 
Gotovo ništa ne odaje utisak da je baš ovdje, prije tačno 32 godine počinjen strašan zločin nad Srbima. Jelica ih je sve vidjela, kako mrtve leže po dvorištu. Te slike nikada ne mogu da odu iz sjećanja. Nikada. Sve je gledala svojim očima. Nemoćna da bilo šta učini.
Pokolj u Sijekovcu preživio je samo Miljin sin Branislav. I to zato što je te noći u bolnicu odvezao ranjenog komšiju, Bošnjaka. Branislava je 2018. pokosio moždani udar. Jelica nam dalje kazuje njihovu tragičnu sudbinu.
Prva oružana agresija regularne vojske Republike Hrvatske na BiH, ili bolje rečeno agresija na srpski narod u bivšoj opštini Bosanski Brod, izvršena je u noći 15. na 16. septembar 1991. godine. Ta otvorena agresija imala je svoj danak: u jutarnjim časovima smrtno je stradao Vojislav Goranović, tehnički direktor industrije građevinskg materijala, „GRAMAT“ u Gornjem Klakaru.
Sedam logora bilo je na području Broda u proteklom ratu. Preko 2.000 Srba mučki je zlostavljano. Sijekovac još nije izliječio ratne rane. Do danas za ovaj zločin osuđen je samo jedan izvršilac, Zemir Kovačević, koji je HOS-ovce odveo u srpske kuće i svojski im pomogao da pobiju njegove komšije. Osuđen je na 10 godina robije. Danas je već slobodan čovjek.
Najmlađa žrtva masakra u Sijekovcu bio je 17-ogodišnji Dragan Milošević, dok je najstarija žrtva – Jovo Zečević imao 72 godine. Narednih dana ubijen je još 41 Srbin. Međutim, to nije i konačan spisak ubijenih civila. Tijela ubijenih kasnije su bacana u rijeku Savu. A, još uvijek se za jednim brojem ubijenih Srba traga i vode se kao nestali.
Nikad se ovo selo, nije oporavilo od stradanja. Na nekad punom života kućištu danas samo teško, bolno sjećanje. Mnoge kuće porušene, a svaki mart vrati miris rata.
Izvor: TV K3