Da li igrom slučaja ili ne, Svetislav jedno zna – da ponovo ima priliku birati, opet bi birao isto i opet bio to što je i danas – mašinovođa! Kada se u mukloj tišini začuje tutnjava i zvuk sirene vozova – to je njegov svijet. Vozovi su njegov život. Kroz prozor vremena vidi svoje 22 godine na željeznicama. Iznad njega naziru se oblaci dima. Kuda god je mislio da će ga život odvesti, tu je na prugama.
Možda ovom mjestu zaista trebaju ljepše i savremenije željezničke stanice. Možda ne. Možda je najbolje poželjeti da naše željezničke stanice opet postanu stanice običnih vozova i običnih ljudi, ali dovoljno običnih ljudi, da ima neko da na toj stanici zastane, da mahne rukom, uputi osmijeh, da čvrst zagrljaj, stisak ruke ili pusti suzu?
TV K3