Želja je bila da bude u plavoj uniformi, ali danas Marinko Cvjetković ponosno nosi crno odijelo. Ukoliko kažemo dimnjačar „Praško“ znaćete o kome je riječ. Jeste li se već uhvatili za dugme ili ipak niste sujevjerni ?
Decembar je mjesec, hladno je, vjetar prilično oštar, ali sezona čišćenja dimnjaka, očigledno i dalje traje. Idemo danas sa Marinkom u okolinu Petrova, da provjerimo kako izgleda jedan odlazak na teren, a usput i da ponešto o saznamo o ovom, danas, nažalost, rijetkom zanatu.
A, u povratak starog zanata Marinko je krenuo prije dvije godine. Shvatio je da mu se neke želje neće ostvariti, ali isto tako, znao je da ne želi da, trbuhom za kruhom, napusti rodnu grudu. Odlučio je da u svom mjestu oživi posao – dimnjačara. A zanat je, priča nam, ispekao u Brčkom i to kod kolege po četki, Jadranka Đurića, od kojeg je naučio osnove ovog zanata.
Najveća greška je, kaže nam Marinko, što ljudi lože mokra drva. Pored toga, loži se kaže i ugalj, iverica, ofarbano drvo, što objašnjava nam, stvara katranske naslage u dimnjaku.
Dimnjačarstvo, kao i većina starih zanata, na ovom području su zanemareni i polako izumiru. U Republici Srpskoj ima samo nekoliko registrovanih dimnjačara, uprkos potrebi tržišta. Marinko nam riča i da li se prilikom ulaska u ovaj posao susreo sa problemima.
Neki vjeruju da donose sreću, pa ima i ona da se, kada vidiš dimnjačara treba uhvatiti za dugme, a neki će reći i kako se dugme ne smije pustiti dok ne vidiš nekoga sa naočarama. Vjerovati može ko što hoće, ali dimnjačari obavljaju vrlo važan posao, kada je riječ o bezbjednosti ljudi i materijalnih dobara.
Marinko se može pohvaliti ne samo da je odličan dimnjačar, nego i fudbalskom karijerom.
A sezona kako nam je rekao dimnjačar „Praško“ postoji. A da li zaista postoji, prosudite sami.
Izvor: TV K3