Ognjen Ranisavić, mladi je Šipovljanin, uspješan, odlučan. Voli fotografiju, sport, muziku. Svira sve vrste udaraljki, a najviše tarabuke turske i afrički đembe. Takođe svira i neobični instrument tang dram. Ognjen nije ni po čemu drugačiji od svojih prijatelja. Osim po, kako kaže, maloj sitnici. Od malena je vezan za invalidska kolica. Ali njemu to ne smeta. Riječ prepreka u njegovom rječniku – ne postoji. Diplomirani je socijalni radnik. Ako ste upoznali Ognjena, onda znate kojom pozitivnom energijom odiše i da mijenja svijet oko sebe.
Bojan Trgić i Nebojša Macanović, nekadašnji student na odsjeku Socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci i profesor na istom fakultetu. Učitelj i učenik. Mladost i iskustvo. Znanje i vještina. Zajedno sa Ognjenom još u studentskim klupama imali su viziju da poboljšaju svijest o ljudima sa invaliditetom. I da razbiju, nažalost predrasude koje postoje. Tako su došli na ideju „Nevidljivih“, serijala koji se bazira na životnim pričama ljudi koji imaju određene vrste poteškoća, bilo da su u pitanju fizičke, mentalne ili neki oblik društvene stigme. Ognjen, Bojan i Nebojša predstavljaju njihov život ne kroz nedostatak koji posjeduju, nego kroz ono što čine da napreduju oni i samo društvo. Ovdje, na Fakultetu političkih nauka, napravljeni su prvi koraci „Nevidljivih“.
U tri godine, od kada su i počeli sa realizacijom „Nevidljivih“ stalo je mnogo toga. Ideja da upravo Ognjen, koji je lice sa invaliditetom bude voditelj emisije potekla je od profesora Macanovića. Rušiti barijere, bio je zajednički cilj. U tome su i uspjeli.
I kao što je svaki početak težak, tako je bio i njihov. Prvo je ekipa na snimanje išla sa klasičnim aparatom, nekada su snimali i sa mobilnim telefonom. Mikrofoni su im bili boljka, pa su borbu vodili i sa zvukom. Ipak, kvalitet onoga što je preneseno na male ekrane nije umanjila tada za njih nešto lošija tehnika. Pohvale su dolazile sa svih strana. U Gradišci, Srpcu, Kotor Varoši, Laktašima, Čelincu, Prnjavoru, Kneževu, pa, znaju ih svi.
A, osim što marljivo rade, i zabavljaju se. Nijedno snimanje, priznaju ne prođe bez anegdota.
Nažalost, u društvu su široko raširene predrasude i stereotipi o osobama sa invaliditetom. Većina ljudi imaju neku viziju o ovim osobama, koja je uglavnom tragična. Zapravo, nisu i pravu. Najbolje to zna profesor Macanović. Kaže da su na Fakultetu polititkih nauka, najbolji uslovi za osobe sa invaliditetom, a u prosjeku, oko pet studenata pohađa ovu ustanovu.
A, bez dobre organizacije, Bojana, Ognjena i profesora Macanovića ne bi bili ovdje gdje su sada.
Ako je zdravlje poklon, zašto bi bolest bila nešto drugo? Mnogo je danas ljudi koji imaju neki oblik invaliditeta, ali ne napuštaju ih vedar duh i pozitivan stav prema životu. Ognjen za sebe, kaže da ne vidi prepreku u bilo čemu i ne žeč da bilo ko sa invalditetom vidi prepreku. Nevidljivi treba da postanu vidljivi.
Izvor: TV K3