Pamtim samo slike koje mi prolaze kroz sjećanja i majku, koja me zahvaljući hrabrosti spasila od zlih ljudi, od sigurne smrti i preranog odlaska sa ovog’ svijeta. Tada sam imao deset-jedanaest godina. Sićušan i malen kakvo sam dijete tada bio, izgledalo je kao da imam makar tri godine manje. To me je, na kraju i održalo u životu i dovelo do duboke starosti, do današnjih 90 godina. Ovako u svojoj, slobodno možemo reći potresnoj ispovijesti, govori Rade Banović, iz banjalučkog naselja Lazarevo. Rade je sa majkom Zorkom i još nekoliko članova uže porodice preživio Jasenovac. Taj užas i šta se sve dešavalo za tih nekih osam dana, koliko je kaže proveo u tom zloglasnom mjestu, nikada neće moći zaboraviti. Strah, vidljiv i dan danas, jeza i suze, poslije svake rečenice. Subina, za neke gotova zaboravljena, za druge, bolne rane…
Rade je, kako nam priča, dijete ispod Kozare. Rođen davne 1930. godine. Vraćamo se u ratne godine. Rat je počeo. Istorijski je zapisano kako je Kozara prošla u tom ratu. Tako sam, kaže nam Rade, kao Kozara prošao i sam.
Nakon tog’ dešavanja, Rade nam priča da je ostao sa ujakom i ujnom, koji su mu bili najveća podrška u tom periodu. Ni nakon nekoliko dana nakon toga, stanje se nije promijenilo. Majke nije bilo.. Zastaje opet. Sjećanja su preteška od sadašnjeg trenutka. Suze ne odlaze.
Nakon toga, bježeći stigli su do sela Vojskova, pod Kozarom. Neprijateljska vojska stigla ih je jedno jutro, dok je kako nam priča djed Rade, majka kuhala puru, koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Po iznenadnom dolasku vojske, majka je puru sipala u njegov mali ruksak, i to ih je, kaže spasilo. Kašika – dvije i bilo je dovoljno da mali dječak preživi. Dolaskom vojske, došlo je zlo – Jasenovac im je ubrzo bio pred očima…
TV K3