Nije lako ovim ljudima koračati ka derventskom Centru za kulturu. Nekadašnjem Domu vojske. Nije lako koračati i prisjećati se torture, užasa, maltretiranja. Prisjećati se sigurne smrti. A ovi ljudi smrti u lice su gledali. Ovdje, u ovim prostorijama bili su zatočeni.
Kada bi ovi zidovi, ove prostorije progovorile. Kada bi samo mogle da govore. Šta bi sve ispričale. Ono što ljudski um ne može ni da pomisli. A nažalost, pomislio je. Pomislio je na Vaskrs, 26. aprila 1992. godine. Tada je na Čardaku stradao veliki broj Srba. Hrvatska vojska došla je preko granice u drugu zemlju, da bi na Čardaku pobila civile na njihovim kućnim pragovima, zatrvši čak i čitave porodice Lazarević, Živković, Zorić, Ćudić i druge. Tog’ dana zarobljen je i Ostoja Šarčević. 55 dana proveo je u logoru.
Uprkos svemu, imao je vjere. Vjere da će preživjeti. Vjere da će uspjeti pobjeći. Iako je u pojedinim trenucima samo mislio na jedno, a to je da je smrt jedini spas iz ovoga zla.
Kada se konačno domogao slobode nije mogao vjerovati. Pobjegao je kopajući rovove na Tomasovom brdu. Osam logoraša nije uspjelo spasiti živu glavu. Logoraši su prethodno mučeni i zlostavljani u logorima, a na Tomasovo brdo su praktično dovedeni da budu ubijeni.
Koncem maja mjeseca iste godine, zarobljen je i Pero Novaković, danas osamdesetogodišnjak, koji tako živo prenosi sjećanja. Pamti sve. Dane, mjesece, imena ljudi. Pamti, i dan-danas osjeća bol, možda više nego ikada.
U Poljarima, baš u ovom objektu, nekadašnjoj Područnoj školi, dok se okolo život odvijao potpuno normalno, za Srbe je potpuno stao. Pero je na ovom mjestu bio zarobljen mjesec dana. Uoči Vidovdana, Pero je dočekao izlazak na slobodu.
I Pero je jedne prilike bio izveden za strijeljanje. Kako je preživio, ni sam ne zna. Bog ga je kaže spasio.
Nijedno proljeće i nijedan Vaskrs na Čardaku više nikada neće biti isti!
(Tekst i foto: TV K3)