U selu Vijačani Gornji, na nekoliko metara penjanja uzbrdo, od željezničke pruge Doboj-Banjaluka, u skrivenom bespuću već godinama potpuno sama živi baka Božica Janković. Trideset pet ljeta do sada je izbrojala od kako joj je preminuo suprug. I od tada je na ovoj visoravni faktički ostala sama između četiri zida. Iako već polako gazi u desetu deceniju života, ova baka trudi se da privredi koliko može, jer je, kako kaže, samo rad održava živom.
Od svega joj, kaže, najteže pada samoća. Nekada je ovo područje bilo itekako naseljeno, ali komšije su davno umrle, a ona ostala sama. Puta do nje nema, nego se „kozijom“ stazom prvo uzbrdo, potom puteljcima kroz šumu i kroz nepregledne dijelove stiže do njenog doma. Iako su je djeca i unuci zvali da kod njih pređe, priča da nije mogla da ostavi selo, i da joj je ovdje u njenoj kućici ipak najljepše. Život, gore visoko, nije ni malo lak, rastinje, šuma, stijene i strmine, ne pružaju mnogo za život.. Međutim, Božica se nije nijednom požalila. Svakodnevno, nađe sebi posla. Oko kuće, u kući, uvijek ima nešto, iako je u poznim godinama, njen vedar duh, snaga i volja za životom ne odaju utisak da baka ima 90 godina. A, recept za dugovječnost, čašica rakije i to svakoga dana.
Život je, kaže nam baka Božica bio težak. Ali bilo je itekako i lijepih trenutaka. Radila je štošta toga, tkala, prela, radila ručne radove. I danas plete. A, priglavke nesebično dijeli i drugima.
A, kada dođe zima, snježni nanosi su ogromni. Lopatu u ruke i polako praviti prtinu, kako bi se došlo do bake. Redovno je obilaze djeca, unuci, praunuci, ali je baka Božica kategorična, sve dok može da brine o sebi ostaće ovdje. Jedino društvo su joj mačke i koze. Sve do prije tri godine, imala je i ovce. Ranije je imala i kravu. U omalenoj baštici sadi povrće, njoj je svega dosta i previše. Ima struju, TV, telefon. Ali ovdje, ovdje ni poštar, ni električar, priznaje nam baka, nisu došli preko trideset godina.
Kada nešto zatreba, najbliža pomoć su joj njeni najbliži, ali i u manastiru Stuplje. To je posebna priča, posebna ljubav i poštovanje. Sjeća se kada su otkriveni temelji manastira i kada je počela obnova.
Baka Božica nikada nije išla u školu. Jedini izvor znanja bili su joj tadašnji tečaji, koje je u to vrijeme pohađala. Najbliža škola bila je udaljena čak 15-ak kilometara. Bog je, kaže nadario, pa je znala, a ono šta nauči, ne zaboravi. Tako i dan danas zna pjesmu koju je naučila iz stare crkvene knjige „Sveta Gora- Sveta voda“. Tu pjesmu kaže nikada ne može da zaboravi.
I dok nam je tako pokazivala stare, izbledjele fotografije na zidovima, iz njene ispovijesti smo saznali štošta toga. Preživjela je ova baka mnoge nedaće, ali je i dalje sačuvala svoj vedar duh i snagu. Dok nas ispraća iz svoga doma, priča nam da joj pogled često ode dole niz padinu, ne bi li ugledala nekoga svog, pa da se makar na kratko sa svojima najmilijima ispriča.
TV K3