Iako su otišli na razne krajeve svijeta, Aleksići iz Branešaca kod Čelinca ne zaboravljaju svoje selo i svoje korijene. Dobro znaju da vode porijeklo od istog čovjeka – Alekse Aleksića, sa nadimkom Ata. U slavu starog pretka svake godine okupljaju se daleki rođaci u ovom čelinačkom selu, na sada već tradicionalnoj “Aleksijadi“.
Okupljanje su Aleksići i ove godine počeli kod groba predaka – Alekse i Vasilije. Šest najstarijih potomaka svakog Aleksinog sina, odnosno Riste, Đure, Gavre, Simeona, Tanasija i Luke, na grob su položili zajednički vijenac.
Živko Aleksić nam ponosno kazuje da je najstariji Atin praunuk. Iako u devetoj deceniji, sjećanja ga i dan – danas dobro služi; prenosi nam dio davnih vremena.
O istoriji porodice Aleksić saznajemo i od Obrada Aleksića, unuka Atinog sina Đure. Aleksići se kaže već godinama, složno, okupljaju za istom trpezom.
Sada gledamo u ovu hladnu mermernu ploču. Djed Stojan samo što ne prozbori, samo što ne kaže koju svoju životnu mudrost. Pamtimo ga onako kako smo ga i upoznali, prije tačno pet godina – ništa tada nije odavalo utisak da je ova starina te godine obilježila 100. rođendan.
Praunuk Nikola obilazi grob. Ponosan što je baš od pradjeda Stojana saznao mnogo toga o korijenu Aleksića.
Nakon obilaska groblja predaka, položeni su vijenci i na centralni spomenik, u čast svih poginulih Aleksića.
A, onda – vožnjom kroz Aleksiće, stižemo do Atine luke, komadu zemlje pored rječice Turjanice, koji Aleksa nije dao nijednom od sinova, nego je ostavio u amanet svim Aleksićima, da se na njemu okupljaju u miru i slozi.
Okupiti sve i još urediti sve, onako kako to danas izleda, nije mala stvar. Zato svi Aleksići treba da budu zahvalni i to možda najviše doktoru Zoranu Aleksiću, načelniku Klinike za opštu i abdominalnu hirurgiju UKC RS i predsjedniku Zavičajnog udruženja „Atina luka“. Sada, glavnom organizatoru „Aleksijade“.
I upravo je osma Aleksijada bila idealna prilika da se ovaj objekat, odnosno ladara, osvešta i svečano otvori. Šest krovova simbolično predstavlja šest Atinih sinova. Presijecanjem vrpce, objekat koji može da okupi oko 250 mještana, otvorili su Tomo i Draga, Aleksini unuci.
Svi Aleksići saglasni – doktor Zoran dao je i srce i dušu za sve ovo što danas imaju na ovom komadu zemlje. Novak Aleksić jedan je od onih koji su dali svoj doprinos tokom izgradnje ladare.
Kazuje nam da je ovaj mlin uvijek postojao, od pamtivijeka. Sa dolaskom predaka, u srce ove rječice smjestio se i mlin. Živi, danas istina, obnovljen.
Bila je ovo prilika i da se svima onima koji su dali svoj doprinos, bilo veliki ili mali, uruče zahvalnice. Svi Aleksići dolaskom na „Aleksijadu“ ostave svoj potpis, kao sjećanje na to da su bili. Ujedno i obaveza da opet dogodine ponovo dođu.
(Tekst i foto: TV K3)