Postoji tiha vrsta bola koja ne pravi buku i ne razara život naglo. Ona se pojavljuje kad god sebe držite manjim nego što jeste, kad ćutite umjesto da progovorite,kad se izvinite stolici jer ste je slučajno udarili.
Nisko samopoštovanje ne izgleda uvijek dramatično. Često izgleda kao: „Sve je u redu“ i kada nije.
Godinama možete ovako da funkcionišete. Idete na posao, odgovarate na poruke, budete podrška drugima. Spolja sve izgleda kao red. A unutra, osjećate se tiho, neprimijetno, skupljeno na veličinu koja vam ne pripada.
Dobra vijest je da se sve mijenja u trenutku kada počnete da primjećujete svoje obrasce. Ovo nisu etikete, već signali – mjesta gdje ste sebi dali premalo prostora i previše odgovornosti.
Ako prepoznate sebe u nekim od ovih tačaka, to nije znak slabosti. To je prvi korak ka tome da stanete na svoju stranu.
- Stalno se izvinjavate – čak i kada nema potrebe
Ako vam je „izvini“ najčešća riječ u rječniku, to je jasan znak da potcenjujete sopstvenu vrijednost.Izvinjavate se kada vam neko udari rame, kada treba da izrazite svoje mišljenje, kada zamolite za uslugu.
Vremenom, ovo vas nauči da vjerujete da ste teret. Da zauzimate previše prostora. Da je svaka vaša potreba potencijalna smetnja.
Umjesto automatskog „izvini“, probajte:„Hvala na strpljenju.“To je mala, ali snažna promjena.
- Dozvoljavate drugima da razgovaraju sa vama kako god žele
Kada neko povisi glas, napravi sarkastičnu primedbu ili „šaljivo“ pogodi baš tamo gdje boli – vi se samo nasmješite. A sve u grudima zateže.
Ako se ovo dešava često, to je znak da vam je tuđi mir važniji od sopstvenog dostojanstva.
Postoji ogromna razlika između kritike ponašanja i napada na ličnost.Rečenice o vašoj vrijednosti, inteligenciji ili izgledu nikad nisu „šala“.
Ako još ne možete da odgovorite naglas, počnite iznutra:„Nisam zaslužio ovaj ton.“
To je već početak granice.
- Uvijek kažete „da“, i kada vam je cijelo tijelo u „ne“
Ljudi-ugodioci izgledaju kao da sve mogu, sve stižu i nikad se ne ljute. Ali unutra su često umorni, iscrpljeni i tihi.
„Da“ se nekad izgovara iz straha – straha od odbacivanja, sukoba, razočaravanja drugih.
Svaki put kada se saglasite nečemu što vas iscrpljuje, vaš mozak uči da su tuđe potrebe važnije od vaših.Pauzirajte prije odgovora. Rečenica:„Provjeriću i javiti se“može biti prvi korak oslobađanja.
- Trčite za ljudima koji vam daju mrvice pažnje
Dopisuju li se drugi sa vama samo kada njima odgovara?Pišete li dugačak odgovor, a dobijate samo „OK“?Trudite se da održite odnos koji se održava samo – zato što ga vi održavate?
Ako dobijate samo mrvicu, a dajete hljeb – to nije ljubav, to je nada pomiješana sa potcijenjenom vrijednošću.
Uravnotežite energiju: dajte onoliko koliko i dobijate.Ne morate odgovoriti za tri minuta nekome ko vam odgovara za tri dana.
- Suzbijate svoje mišljenje da biste izbjegli sukob
U društvu, možda zvučite kao osoba koja se slaže sa svima.„Sve je okej.“„Kako god vama odgovara.“„Meni je svejedno.“
Vremenom, ljudi upoznaju verziju vas koja uopšte nije cijela.
Iza toga se često krije strah – strah da će vas sukob povrijediti, da će neko otići, da će vaše mišljenje biti „pogrešno“.
Počnite sitno.„Mislim da bih radije ostao kod kuće.“„Nisam uživao u toj seriji.“
To nisu svađe – to je prisustvo.
- Ostajete u jednostranim odnosima
Ako ste uvijek vi ti koji zovu, planiraju, provjeravaju kako je neko – a kada se vi povučete, nastupi tišina – vaša uloga je postala jednostrana.
Lijepo je biti pažljiv.Nije lijepo biti nečija emocionalna radna snaga.
Zdravi odnosi imaju jednu zajedničku osobinu: obostranu brigu.
Ako uvijek izađete iz druženja olakšani, a oni izađu oslonjeni – vreme je da se zapitate: ko brine o vama?
- Zanemarujete osnovne potrebe svog tijela
Samopoštovanje se ne vidi samo u mislima, već i u tome kako tretirate svoje tijelo.
Kada preskačete obroke, spavate premalo, ili trpite iscrpljenost jer „mora još malo“ – poruka koju šaljete sebi je:„Moje potrebe su najmanje važne.“
Ne morate sve popraviti odjednom. Počnite pitanjima:
Jesam li danas pio vodu?
Jesam li se odmorio kada sam bio umoran?
Jesam li se pomjerio makar malo?
To su temelji dostojanstva.
- Vaš unutrašnji glas je najstroži kritičar
Da li biste prijatelju govorili ono što govorite sebi?„Glup si.“„Naravno da si pogriješio.“„Nisi dovoljno dobar.“
Kada ove rečenice ponavljate godinama, vaš mozak počinje da vjeruje da su istinite.
Jedna od najkorisnijih tehnika je da taj glas nazovete imenom:„To je moj unutrašnji kritičar, ne istina.“
Stvaranje distance stvara i prostor za saosjećanje prema sebi.
- Nemate jasne granice – ili ih nikada ne izgovarate
Granice nisu „staviti zid“, već „postaviti mapu“.
Ako nikada ne kažete šta vam ne prija, ljudi ne mogu znati.Kada predugo ćutite, emocije izbijaju kasnije – kao tuga, bijes, povlačenje.
Granice počinju malim rečenicama:
„Ne odgovaram na poruke poslije 22h.“
„Ne mogu to da preuzmem danas.“
„Treba mi malo vremena za sebe.“
Svaka takva rečenica znači: „Moj život takođe ima vrijednost.“
- Zadovoljavate se sa mnogo manje nego što želite
Možda znate šta biste voljeli – ali se ne usuđujete da to tražite.Ostajete u poslu koji vas iscrpljuje, u vezi u kojoj ste usamljeni, u navikama koje vas sputavaju.
Ne zato što ne želite bolje.Već zato što ste godinama verovali da bolje nije za vas.
Podizanje standarda ne izgleda kao dramatičan potez.Ponekad izgleda kao:slanje CV-a,poziv prijatelju,ispisivanje želja bez autocenzure.
Svaki takav korak je izjava:„Vrijedno je da pokušam.“
To jeste srž samopoštovanja, piše Ona.rs.
Ona.rs