Profesor engleskog jezika Anel Kovačević 40 puta je aplicirao za posao, obavio 38 razgovora i nije dobio posao. On je jedan od mnogobrojnih profesora u Tuzli i okolini koji se svake godine prijavljuju na konkurs, a posao ne dobiju.
“Ovo je mojih jubilarnih deset godina kako izlazim na konkurse. Ja sam ove godine aplicirao u 40 škola, a obavio 38 razgovora. Još prošle godine nisam morao izaći na ovoliko konkursa, jer je bilo dosta više škola u kojima su bile pune norme. Sada će 90 posto nas zasnovati radni odnos u barem dvije škole. Također, situacija je takva da onaj ko uspije raditi u barem dvije škole je jako sretan. Ja sam optimističan da ću dobiti dvije škole, mada je i četiri prihvatljivo”, kaže Kovačević za Radio Slobodna Evropa.
Konkursne procedure u Tuzlanskom kantonu za prijem nastavnika i profesora u školu postale su apsurdne. Školske odbore, naime, imenuju političke stranke i oni su ti koji donose konačnu odluku o tome ko će biti direktori škola. Pri prijemu profesora, većina ih odluči i ko će predavati djeci određene predmete.
Na pitanje da li se nešto promijenilo, s obzirom da se ovakvi konkursi primjenjuju već godinama, Anel kaže da jeste, ali na gore.
“Kada se god bunimo, oni nas pitaju – hoćete li da vidite da može biti gore? Onda nam dokažu da su to u stanju. Otkako ja konkurišem sve je gore, a ja sam na konkursima već deset godina. I kada biste nekoga iz Ministarstva pitali zašto je tako uglavnom će vam reći da je to zbog sve manjeg broja djece. Međutim, niko ne govori o promjeni pedagoških standarda. Ovdje su odjeljenja pretrpana i djeca s poteškoćama u razvoju nemaju adekvatno obrazovanje, odnosno škole nemaju defektologe ili asistente u nastavi”, kaže Anel.
Anel upozorava i da je ogroman problem i odlazak profesora u zapadne zemlje.
“Problem nije odlazak, već sistematsko tjeranje mladih bračnih parova i djece. Naše vlasti smatraju da, ako je manje 10.000 ljudi na birou to je uspjeh, iako su ti ljudi otišli van Bosne i Hercegovine”, navodi Anel.
Ovaj mladić kaže i da se profesori, zbog cjelokupne situacije, osjećaju bezvrijedno.
“Zamislite kako je nama danas kada nismo među učenicima. Nažalost, svjedoci smo da oni razgovori koji su bili najugodniji zapravo su na kraju pali u vodu, jer smo dobili tri ili četiri boda od mogućih devet”, navodi.
Anel ne vjeruje da će se nešto bitnije promijeniti i u budućnosti.
“Mi imamo sve manje nade. Nekako smo naviknuti na poniženja. Ipak, ono što sam primijetio u ovoj konkursnoj proceduri je da se javio dosta manji broj kandidata. Kada su bili intervjui, vidjeli smo da je drastično opao broj profesora. Moram vam reći da svaki dan viđam svoje kolege koji rade u kopirnicama i kafićima, jer daju veće plate i veću sigurnost. Kada ih pitam hoće li konkurisati,kažu mi da neće, jer više ne mogu prolaziti sav mogući stres”, kaže Anel.
Iz Ministarstva Tuzlanskog kantona već godinama obećavaju da će se konkursne procedure izmijeniti, ali do toga još uvijek nije došlo.