Preventivni pregledi budućih prvačića pred polazak u školu u Republici Srpskoj pokazuju da sve više djece ima problem sa govorom.
Kako je istakla Mira Cvijanović, logoped Doma zdravlja u Doboju, posljednje dvije godine su alarmantne kada je riječ o broju djece koja su direktno preporučena na logopedski tretman.
– Ove godine je procentualno 65,3 odsto predškolaca preporučeno za ovaj tretman. Tu su i djeca koja još od ranije imaju poteškoće u razvoju, ali taj postotak je mizeran u odnosu na broj djece koja imaju problem u izgovoru glasova i nekih jezičkih komponenata govora – rekla je Cvijanovićeva.
Pojašnjava da oni ne ispituju grafomotoriku, već se najviše baziraju na logomotoriku i izgovor glasova.
– Ranije je bio slučaj da djeca ne znaju jedan ili dva glasa, ali sada mislim da nema djeteta koje ne odstupa u sedam do osam glasova maternjeg jezika, a uzevši u obzir da djeca sa pet i po godina treba da su dostigla kompletan govorno-jezički razvoj, to je nešto što uveliko odstupa. No, kada uključite takvo dijete u tretman, očekujući da u septembru krene u školu, mi ga do tada ne možemo završiti. Polaskom u školu oni automatski počinju da uče slova, čitaju i pišu. Mi pišemo onako kao što govorimo, a ako dijete umjesto ‘šuma’ izgovara ‘tuma’, naravno da će isto tako napisati – naglasila je Cvijanovićeva.
Glasovi koje djeca najčešće ne mogu izgovoriti, kako kaže, jesu š, ž, č, dž, l, lj i r, ali se dešava da nemaju ni glasove k i g, a koji se uče u uzrastu od dvije do tri godine.
– Roditelji to propuste i ostave da se razvije samo. Najveći uzrok tome je dugotrajna upotreba cucle, koja narušava kvalitet govora, zatim predugo konzumiranje pasirane hrane, jer su djeca sve izbirljivija u odabiru namirnica, pa, recimo, neće da žvaću meso – kazala je Cvijanovićeva, dodajući da je jedan od uzroka i nedovoljna interakcija sa vršnjacima.
No, ono što posebno ističe je da je njihova pažnja kratkotrajna, a primijetila je da djeca ne mogu mirno sjediti na stolici dok se uzima anamneza od roditelja.
– Djeca su u interakciji sa ekranima, gdje je jednosmjerna komunikacija, nemaju potrebu da razgovaraju, a roditelji ih uglavnom razumiju i ispunjavaju te osnovne potrebe za hranom, emocijama, sigurnošću i nema potrebe da se dijete trudi ili bori za nešto. Jedino djeca koja su uključena u vrtić imaju bolju komunikaciju i bogatiji fond riječi – dodaje ona.
Nedovoljno logopeda dovodi do sindroma sagorijevanja
Mira Cvijanović, logoped Doma zdravlja u Doboju, kaže da je zaposlenih logopeda zaista malo, te ističe da su oni više izloženi sindromu sagorijevanja.
– Želiš da pomogneš što većem broju djece, ali ne možeš da odgovoriš potrebama u smislu intenzivnog logopedskog tretmana koji zahtijevaju djeca sa poteškoćama u razvoju. S druge strane, kod govorno-jezičke patologije postoji jasan protokol kada dijete uđe u tretman, odnosno za koliko logopedskih seansi će se taj tretman završiti, no kod djece sa poteškoćama u razvoju to ne postoji – rekla je Cvijanovićeva, pišu Nezavisne.
nezavisne