Vjerovatno jedini vodeničar na području Prnjavora i okoline koji melje brašno na vodenički kamen, Slobodan Božunović, iz Donje Ilove kod Prnjavora, obnovio je staru vodenicu njegovog djeda Gojka za svoju dušu i tu kaže uživa u penzionerskim danima.
Prilikom dolaska do jedine vodenice na području Prnjavora, a vjerovatno i šire, u kojoj se melje brašno na stari način, nismo mogli da ne primijetimo uređeno okruženje i ambijent u etno stilu oko same vodenice kao i srpsku trobojku koja se vijori iznad nje. Vodenica zimi i u rano proljeće radi punom parom a njen vlasnik i vodeničar Slobodan Božunović kaže da brašno melje u čast svoga pokojnog djeda Gojka koji je nekada na ovom mjestu držao vodenicu, koja datira još iz vremena Austougarske, a o čemu svjedoče i ostaci drvenih stubova nosača koji se još uvijek naziru i izviruju iz rječice Ilove.
„Inače sam povratnik penzioner iz Njemačke, ovdje sam na svom imanju izgradio vodenicu koju sam počeo graditi još za vrijeme proteklog rata. Uz pomoć mojih mještana, komšija i omladine uspio sam ovo da sagradim. Uvijek sam razmišljao kad odem u penziju da imam nečim da se bavim da mi ne bude dosadno“, priča vodeničar.
„Kod mene sada dolazi i omladina, da se tu zabavljaju, vesele i slave. Pored vodenice izgradio sam i pečenjaru, jer šta ima bolje i ljepše od vruće kukuruze i pečene prasetine ili jagnjetine i domaće rakije“, opisuje Božunović ugođaj u ovom nesvakidašnjem uređenom prirodnom ambijentu.
„Bilo nas je baš puno tu na Badnje jutro, ovdje nisi mogao ući u prostoriju. Tu smo malo popili, slavili, malo se i zapjevalo“, kroz smijeh će Božunović.
Slobodan, koji je rođen 1945.godine, obnavljajući vodenicu je kaže ostvario svoje dječačke snove jer se sa sjetom, dok je radio na građevini u Njemačkoj, sjećao djeda Gojka i kako je kao dijete sa njim mljeo brašno u vodenici do davne 1965. godine kada je otišao u jugoslovensku narodnu armiju a zatim i u Njemačku. U penziju je otišao 2003. godine a vodenicu je pomalo gradio i sakupljao materijal još od zadnjeg rata 90-ih godina.
„Prije ovoga sam radio u Njemačkoj a prije Njemačke sam i tri godine proveo u Francuskoj. Većinom sam radio na „bauštelama“, bio sam malo i u fabrikama ali uglavnom na „baušteli“, kaže Božunović.
Vodenici je Slobodan dao ime „Gojo“ kao uspomenu na njegovog djeda.
„Ima ljudi koji me ne poznaju i kada na vodenici pročitaju da piše „Gojo“ misle da sam to ja pa kažu gdje si Goja, kako si Goja, a meni to godi jer je to uspomena na moga djeda Gojka“, objašnjava vodeničar.
Božunović nam je ispričao i da je kamen za vodenicu nabavljen u kamenolomu Plehan kod Dervente a na licu mjesta nam je i pokazao proces kako se u vodenici melje žito i dobija kukuruzno brašno.
„Ljudi uglavnom dolaze tražeći da sameljem pomalo žita za kukuruzu. Oni stariji kažu da ih tako mine želja za davnašnjim vremenima, a mlađi melju iz znatiželje kako bi ponudili nešto novo za slave ili proslave“, objašnjava Božunović.
„Prije neki dan mi je dolazio novinar Pilipović (Milan Pilipović, Euro Blic op.a.) pa je zatekao da su bile žene pa je tako i napisao da najviše dolaze žene“, priča kroz smijeh vodeničar i dodaje da dolaze inače svi ljudi iz okoline Prnjavora, naročito na potezu prema Velikoj, Donjoj i Grabik Ilovi ali mu često dolaze i ljudi iz Srbca koji putuju za Prnjavor i oni kaže naiđu ujutro ostave žito a popodne kada se vraćaju kući naiđu po njega i pokupe ga.
„Nekada je Ilova tekla tokom cijele godine, bilo je u njenim virovima mnogo ribe, tu smo se kupali, provodili ljetne dane. Posle su izvori preusmjereni u vodovodne cijevi i nestalo je vode u riječnom koritu“, požalio se Slobodan, kojega ni to zajedno sa pozamašnim troškovima, nije spriječilo u namjeri da obnovi djedovu vodenicu. „Da sam troškove računao i pisao, obnovu vodenice nikada ne bih započeo“, kaže Slobodan, jer presudna je volja, ideja i odlučnost a ne novac i rad.
„Izgradnja je išla spontano, polako, uvijek pomalo, imaš malo para i bub u vodenicu, bolje i to nego u kafanu“, iskreno će Slobodan.
Božunović ne zna da li u okolini postoji još neki vodeničar ili vodenica koja radi i melje brašno ali priča da je bio veliki prijatelj sa takođe čuvenim vodeničarom Neđom Gajićem, koji je preminuo 2014.godine a čija se vodenica nalazi na devetom kilometru od Prnjavora prema selu Kulaši na rijeci Ukrini, na kojoj je do prije 50 godina bilo i radilo 36 vodeničara. Jedna od još sačuvanih vodenica na području Prnjavora i Dervente je i tzv. Stevića mlin a nekada je bio poznat i mlin Dimitrija Vidića Mitrića, iz Donjih Palačkovaca.
„Ja sam bio veliki prijatelj sa Gajićem na Ukrini, pošto sam odlazio na rijeku blizu njega da pecam pa sam gledao kako radi. Jedanput sam baš gledao vodenicu kod njega a bilo je ispod poderano pa su hodali miševi a on me upita kako bi to odozdo zatvorio, da li betonom ili nekako. Ja mu kažem nema za to problema ti to samo pripremi a ja ću ti doći to uraditi. I Boga mi jednom on mene zove da je pripremio sav materijal a bila mu baš tada i slava ali on kao neženja nije to tako ni obilježavao. I ja tako krenem kod njega i ponesem pića i hrane i povedem još jednog čovjeka sa sobom da vozi beton i uradimo mu to. Posle kad sam kod njega nosio da meljem sebi brašno nikada nije htjeo da uzme „ujam“. Posle kada sam ja napravio sebi vodenicu on je jednom „maksuz“ došao kod mene da vidi kako to izgleda. Kada je vidio ovaj veliki točak kod mene kako fino ide ko na satu, kaže mi ovo je kod tebe super. Onda me pitao koliko može na sat a ja mu kažem ako je suvo žito dvadeset kila a ako je sirovo onda deset. Kod njega to može brže zato što je Ukrina jača a meni ne treba brže, meni je ovo samo da se zanimam i da budem tu sa narodom“, ispričao nam je Božunović.
Rječica Ilova koja sada huči i snažno okreće vodenički točak, tokom ljeta potpuno utihne i nestane a u njenom koritu izraste poljsko cvijeće i trava zazeleni, priča vodeničar.
„U sušnom periodu kad vode nestane, pečenjara je živa, tu se skupljamo, pečemo nešto i tako“, veselo kaže vodeničar.
Slobodan inače živi sa 8 godina mlađom suprugom Radmilom i 94-ogodišnjom majkom Cvijetom koja je i najstarija žiteljka ovog sela. Kaže vodenica mu je mjesto za odmor i opuštanje i uživa radeći ovaj posao.
„Ovo mi je da budem iskren velika uživancija. Kad ima vode i kad meljem meni je srce na mjestu. A kad nema, ja budem kući prevrćem se na mjestu gledam televiziju, kanala ima trista al kad mi ni jedan ne paše sve sam ih vidio, dosadno mi. A ovdje kad dođem milina, poneko dođe popričamo malo i tako“, kaže Slobodan.
On se jedino požalio na bolove u kičmi, a svoje boljke je opisao na komadu kartona okačenom na vratima kao obavještenje na vratima koje trebaju obavezno pročitati svi koji imaju namjeru da u vodenicu dođu da samelju žito:
„Primam vreće samo do 25 kilograma, a do 50 kilograma pod uslovom da je zrno suvo. Ako imate više od 25 kilograma, donesite u dvije vreće, kičma mi više ne diže ništa teže od 25 kilograma“, iskreno je napisao vodeničar Slobodan Božunović.
TV K3