Ono što nikako ne smijemo da zaboravimo, barem u ovo praznično vrijeme, jeste one koji se bave ručnim radom. Oni su najvećim dijelom zaslužni za očuvanje tradicije. Priča iz Donje Ilove kod Prnjavora govori o pletenju, ali ne onom običnom, jer Slađana Simić stvara prava umjetnička djela samo iglom i vunicom.
U današnje vrijeme malo je žena koje u ruke uzmu pletivo i ispletu priglavke, prsluke, kape i šalove. U vremenu kada moda diktira svoja pravila, tradicionalno srpsko pletenje izumire.
U selu Donja Ilova kod Prnjavora mi smo pronašli kuću Slađane Simić koja ne samo da plete priglavke, kape i šalove, nego od igle i vunice stvara prava umjetnička djela.
Slađana između ostalog od pletiva pravi igračke, haljinice za djevojčice i sve što joj na um padne ona rukama stvori. Iako plete, ali i hekla od kad je bila djevojka, u vrijeme korona virusa do izražaja dolazi njena umjetnička crta i tada spoznaje neku novu sebe.
“Pa ideje su krenule davno, bavim se od 12 godine heklanjem, ali ne na ovaj način, tad u to vrijeme su popularni bili mali miljei, kojekakve šemice, međutim sad više to nije ni moda. E kad nas je korona zatvorila nečim se moramo baviti, tako da sam ja počela svojoj unuki plesti i od unuke je sve krenulo. Prvi je bio kao krug, imala sam želju da ona ima nešto gdje se ona presvlači i kada sam to počela onda sam dodavala te neke svoje dodatke. Znam da smo jednu noć sve to sastavljali i na kraju je bio jedan medo. Pa nakon toga jedan zeko koji i nije bio baš nešto, ali sad je svaki rad bolji i bolji, drugi neka sude”, kaže Slađana.
I kao što Slađana kaže u vremenu korone kada su svi razmišljali da li će na rafama pronaći brašno, kvasac i ostale životne namirnice, ona je tražila vunicu. Bez nje nije mogla, nadala se samo da će nabaviti što više materijala kako bi prekratila svoje vrijeme i osjetila se korisnom kada je svijet ostao zatvoren u svoje domove. A kada je potrebnu vunicu nabavila, pustila je mašti na volju i nastajale su nevjerovatne igračke.
A da je pletenje prava antistres terapija potvrđuje i sama Slađana, kada uzme iglu u ruku kaže na sve drugo zaboravi.
Slađana nam je objasnila i kako nastaje jedna igračka.
“Krećem uvijek od nogu i kako ide pletenje polako se popunjava unutrašnjost pres kuglicom. Onda mijenjam boje zavisi šta mi treba, koji je motiv u pitanju i kad završim onda radim haljinicu i uvijek lice ostavim za kraj da se radujem prvo ja”, dodaje Slađana i dodaje da za jednu igračku treba da odvoji oko 20-ak sati.
Iako je sve kako kaže, krenulo od toga da svojoj unuci Sofiji pokloni nešto što je sama napravila, nešto se kaže i proda. Ipak cijelu priču nije komercijalizovala, barem ne u mjeri da joj je to osnovni dio prihoda.
Na instagramu vodi i stranicu „Pletene igračke babe Slađe“, pa ako neko želi unikatan pokon za najmlađe Slađi se svakako možete obratiti.
A unuka Sofija osim igračaka koje dobije od bake, može da bude ponosna jer već sa tri godine nosi unikatne pletene haljine i to one koje joj baka Slađa isplete. Haljina koja je nastala ručnim radom čini mi se ima neprocjenjivu vrijednost, pogledajte kako nestvarno izgleda.
Ostala je Slađana vjerna i tradiciji pa pored igračaka i haljinica, nađe vremena da isplete i tople zimske priglavke. Kaže zimu dočekati bez vunenih priglavaka, ne ide.
Ima radova kada i nije zadovoljna sa onim što je isplela, pa sve opara i krene ispočetka, ali nikada nije odustala. Možda i dobra pouka mladim ljudima koji nakon prvog razočarenja žele da odustanu. Slađana pokuša ponovo, uživa u onome što radi, a kada rad uspije i bude baš onakav kakvim ga je zamišljala, samo jedan osjećaj ima.
“Onda se osjećam srećno, zato što uvijek čekam lice, da se radujem, ali bude i kad nisam zadovoljna, bude da popravljam, ali svaki rad je bolji i bolji”, dodaje Slađa.
Na kraju razgovora imala je i poruku za mlade djevojke koje se još nisu usudile da pletu, imajući u vidu da pletenje i nije tako popularni u 21. vijeku kada je sve na dohvat ruke da se kupi. Slađanina sugestija njima glasi ovako: “Neka pokušaju, vrijedi pokušati, niko ne zna šta ruke mogu i mašta, mašta je najbitnija u ovom svemu”.
Za ručni rad, kaže treba vremena, strpljenja i volje. Mi smo se uvjerili šta Slađana svojim rukama stvara.
Veliku podršku ima od porodice, supruga i djece, a podrška je jako bitna, vjetar u leđa za sve što radimo. U novu godinu ušla je sa par želja, za svoju porodicu, ali i sve dobre ljude.
“Svim ljudima želim sretnu i uspješnu Novu godinu, puno zdravlja sreće i veselja i srećan Božić da ste živi i zdravi”, poručila je Slađana.
U ovim prazničnim danima, dušu smo napunili srećom i zadovoljstvom, srećni otišli iz doma Simića, gdje jedna žena čuva tradiciju i običaje. Ne predaje se tako lako, a kada uključi maštu, kao što smo i na početku rekli, stvara najbolja umjetnička djela.
Nadamo se da će Slađana biti primjer svima koji žele da se oprobaju sa ručnim radom, ko zna šta krijemo u sebi, jer ono što stvorimo svojim rukama, ne može se porediti sa industrijskim komadima odjeće u bilo kojem pogledu.
Pozdravili smo Slađanu i ostavili je u njenom kutku mira i spokoja da sljedećeg jutra završi ono što je započeto i započne nešto novo, još ljepše.
TV K3