Trideset i jedna godina od osnivanja Sedmog odreda Specijalne brigade policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske biće obilježena u Prijedoru u nedjelju, 23. februara.
Tim povodom u 10.30 časova biće služen parastos u Crkvi Svete Trojice u Prijedoru, a nakon toga biće položeni vijenci na centralni spomenik “Za krst časni” borcima poginulim u Odrbambeno-otadžbinskom ratu i na spomen ploču u zgradi Policijske uprave Prijedor posvećenu poginulim policajcima.
Nekadašnji pripadnik Sedmog odreda Dragan Dragojević na odsluženje redovnog vojnog roka otišao je u Školu rezervnih oficira u Bileći u junu 1990. godine.
Šest mjeseci kasnije prekomandovan je u Makedoniju, a u junu 1991. vratio se kući, u Prijedor. Bilo mu je 19 godina i u oktobru se dobrovoljno prijavio u rezervni sastav Jugoslovenske narodne armije.
“Ma, nisam roditeljima to ni rekao, nego sam slagao da sam dobio poziv. I nisu ni sumnjali. Oficir si, ideš pa ideš. Čak je mama radila na takvom mjestu da je mogla provjeriti, a nije. Povjerovali mi. Poziv za mobilizaciju mi došao tek 1993. i tada su shvatili”, priča Dragojević za Srnu kroz smijeh.
Danas je oženjen i otac troje djece. U uniformi je proveo šest godina i kad ju je u junu 1996. skinuo bio je mlađi nego što je njegov stariji sin sada. Početkom novembra 1992. biva raspoređen u zapadnu Slavoniju gdje je dočekao 20 rođendan.
“U Okučanima tada sretnem te svoje momke iz Strumice koje sam ja primio kao starješina i obučavao ih. Prekomandom su prebačeni tu, njima traje redovni vojni rok. Zaustavim autobus, pozdravim se s njima, većinom su to Makedonci i Albanci. Poželim im sreću, kažem da se čuvaju i tako. Bilo baš nekako dirljivo. I još uvijek smo svi bili Jugosloveni”, sjeća se Dragojević.
Nastavlja ratni put prelaskom iz vojnih u policijske formacije u aprilu 1992. kada se u Prijedoru formiraju dva interventna voda sa zadatkom, između ostalog, da obezbjeđuju preuzimanje vlasti u gradu na Sani.
Malo potom biva mobilisan u 43. motorizovanu brigadu za komandira čete trećeg bataljona koja se formirala i popunjavala na Manjači i prvi zadatak joj je bio rejon Mrakovice nakon napada na Prijedor 30. maja 1992. godine, a potom širi rejon Koridora od juna do decembra te godine.
“Sjećam se civilnog saobr0aćaja u dijelu koji je bio uzak nekoliko stotina metara. Vozi se noću. Sačekujemo autobuse, u Brčkom gdje je bezbjedno, ulazimo da ih ispratimo taj dio suženja. Gase se svjetla, putnici zaliježu, ne vidiš, pratiš kamione…”, govori Dragojević.
U januaru 1993. prelazi u 1. bataljon komandanta Dušana Đenadije na dužnost komandira prve čete s kojom ide na ratišta gdje god je bila angažovana 43. motorizovana brigada – Vozuća, Brčko, Sarajevo, Gradačac, Tešanj, Teslić… Tako sve do pada Krajine početkom avgusta 1995. kada prelazi u Sedmi odred Specijalne brigade policije.
“Ove policijske jedinice formirane su na teritorijalnom principu i bile su, po meni, najprofesionalnije organizovane, vrlo brzo i lako pokretljive i operativne u odnosu na velike vojne formacije. Imale su dobru logistiku i podršku institucija vlasti. Kad sam bio pri vojsci, cigarete, na primjer, dobijaš svaki treći dan, a u policiji ih imaš svaki dan”, smije se Dragojević.
Sedmi odred pomagao je na izvlačenju stanovništva i vojne tehnike i iz Krajine i iz zapadnokrajiških opština.
“Bilo je tu ljudi iz Vakufa, Bugojna, Kneževa. Impresionirali su me ti ljudi koji su tada došli. Gube svoje kuće, padaju gradovi, ostaju bez sve imovine, a oni i dalje sa puno energije i elana brane ovo što ostaje. Učestvuju, bore se, ne gube duh. Baš su bili posvećeni tom nekom višem cilju – sačuvati teritoriju, način života, egzistenciju”, sjeća se Dragojević.
Najteže mu je pao zadatak izvlačenja srpskog življa iz Sarajeva nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Znam i koji datum je bio, 19. decembar, Nikoljdan, rođendan mi je. Sarajevo je bilo odbranjeno u tom dijelu, Vogošća, Ilijaš, Ilidža. Sve sačuvano uz ogromne žrtve, nadljudsku snagu i nevjerovatnu energiju. Sve odradili, završili, odbranili i sad moraju izaći odatle. Ponosni što su uspjeli, razočarani što je uzalud”, kaže Dragojević.
Sedmi odred dolazi tu oklopnim transporterima. I dalje se sporadično puca.
“LJudi bacaju namještaj iz solitera, bacaju se stvari, pale ih, pred zgradama lomače. Piju, i muškarci i žene, to su slike nevjerovatne. To je psihički lom. I ovo je gore nego kad neprijateljska vojska osvoji neku teritoriju, pa narod izbjegne. Jer ti tad čuvaš život, poneseš šta staje u neki ceker, neko te potjera, ti spasavaš glavu. Ali ovdje se ne žuri. Ovdje imaš vremena. Sjediš, gledaš, ne možeš sve ponijeti, ne možeš ostati, nemaš izbora. Još ono neko sivilo, ružno vrijeme, kiše, snjegovi, blato. Sve se nekako navalilo, leži nebo nad tim ljudima”, prisjeća se Dragojević.
On dodaje da mu je to iskustvo iz odbranjenog Sarajeva učvrstilo stav o ratu kao nečemu gdje su i pobjeda i poraz ogromne žrtve.
“U samom činu ratovanja, kad su vojske s obje strane, nema veze je li jedan na jedan ili deset na jedan, svi su tu spremni. Imaš čim, očekuješ, reaguješ, brz si, sposoban si, naoružan si, obučen si, paziš sve one vojne detalje koje si učio, znaš šta i kako se radi. I tu je taj muški momenat gdje ima prostora da se pokažeš. Ali ovo, s civilima, bespomoćnim, s toliko jakih i teških emocija, e, tu se slomiš. Tu vidiš da rat nije vrijedan glorifikovanja”, zaključio je Dragojević.
Sedmi odred osnovan je 22. februara 1994. godine, brojao je 400 pripadnika. Ratni komandant prijedorskog odreda Zlatko Brdar odlikovan je Ordenom Karađorđeve zvijezde drugog reda kad je obavljao dužnost pomoćnika komandanta Specijalne brigade policije.
(Srna – Foto: Arhiva)