Goran Vranješ iz Prijedora, instruktor u “Željeznicama Republike Srpske”, u slobodno vreme novinar i snimatelj, jedan je od 26 ranjenih u napadu na Prijedor, koji su “Zelene beretke” izvele 30. maja 1992. godine, kada je ubijeno 15 srpskih vojnika i policajaca.
Goranu je to bilo treće ranjavanje. Kao pripadnik rezervnog sastava JNA, bio je na vojnoj vježbi na Karanu kod Prijedora u avgustu 1991. godine, nakon čega je raspoređen u kasarnu “Žarko Zgonjanin” u Prijedoru.
Nakon što je SDS u Prijedoru mirno preuzeo vlast 30. aprila 1992. godine, Goranova jedinica vraćena je u taj grad i raspoređena da zajedno s policijom obezbjeđuje vitalne funkcije grada. Njegov punkt bio je kod zgrade tadašnje “Jugobanke” gde je stražario u smenama narednih mesec dana tokom kojih su muslimanske paravojne formacije izvele više pojedinačnih napada na vojsku i policiju na području Prijedora.
“U zoru 30. maja pozvali su me telefonom iz komande. Kad sam izašao iz zgrade nisam znao odakle se puca. Prešao sam do prvog punkta, kod `Električnog`. Tu sam saznao da je Zoka Karlica blizu Sane i da mu treba pomoći jer je bio težak napad sa lijeve obale rijeke. Kad sam krenuo pretrčati Partizansku, pao sam na koljena. Dva metka odbila su mi stopalo lijeve noge. Uzeo sam ga rukom i vratio nazad da ne visi. Nije bilo ni bola ni krvi”, svedoči Goran za Prijedor24h.net
Pokupio ga je čovjek službenim “jugom” prijedorske “Elektrodistribucije”. Zaustavio se kod zgrade policije i izišao, a Goran je ostao sam u autu. Čuo je pucnjavu sa svih strana i video ljude naoružane dugim cevima kako leže skriveni iza žardinjera u administrativnom centru grada gde su, osim policije, i danas zgrada opštine, suda, pošte i rudničke direkcije koje su bile među metama napada.
“Raspitivao sam se, ali ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek. Vratio se i odvezao me u bolnicu. U policiji je dao izjavu kojom je opisao ranjavanje i ja sam na osnovu toga poslije ostvario prava ratnog vojnog invalida”, objašnjava Goran. Smešten je u sobu u kojoj je ležao Goran Dragojević. Tada je on bio vozač bolničkog saniteta i tog jutra pogođen je sa više od 30 metaka kod podvožnjaka kada je krenuo po ranjene na obali Sane. “Ležim i osjećam da mi trnu noge. Od straha. Bio sam plašljiv čovjek. Nisam bio neki borac. Ali, nikad nisam rekao da nešto ne smijem. Ćutao sam, a umirao od straha. Čovjeka taj strah i spasava. Noga mu je operisana, ali se postoperativni tok iskomplikovao, a klinika je bila prepuna ranjenika sa svih strana, pa je nakon šest dana upućen na VMA u Beograd letom od Zalužana do Batajnice.
“Sjećam se da su u avionu bili stariji oficiri, neki od njih sa psima. Ja sam bio na nosilima. Na VMA me je svaki dan obilazila jedna medicinska sestra iz Prijedora, zaboravio sam joj ime, znam da joj je otac Čedo Vila. Poslije sam premješten na ortopediju na Banjici. Nisam čekao potpuni oporavak, s fiksatorom sam se vratio prvim konvojem i u vojsci ostao do januara 1996. godine, iako mi se ratni staž vodi do Dejtona”, navodi Goran za Prijedor24h.net
Izvor: Prijedor24h.net