Prije tačno 40 godina, 9. jula 1985. godine, sovjetski ratni film ”Dođi i gledaj” (Idi i smotri) premijerno je prikazan, i od tada do danas – ni jedan film nije uspio da nas natjera da toliko ćutimo nakon gledanja istog.
Često svrstan u red najpotresnijih antiratnih filmova svih vremena, klasik Elema Klimova i dalje se gleda širom svijeta, danas i kao strašno ogledalo vremena koje smo vjerovali da je daleko iza nas.
Film koji ne možeš “samo da pogledaš”
Naslov ne laže. Upozorava. Ne zove na zabavu, nego na svedočanstvo. Dođi i gledaj – i kada jednom vidiš, ne možeš više da “odgledaš”. Ono što ostane u tebi, ostaje zauvek. I to je bila poenta.
U središtu priče je dječak Fljora, koji se priključuje partizanima u Bjelorusiji za vrijeme nacističke okupacije. Međutim, umjesto herojstva i podviga, ono što mu slijedi je putovanje u apsolutni mrak ljudske prirode. Kroz njegov pogled Klimov prikazuje kako se nevinost razgrađuje, a duša djeteta sagorijeva u stvarnosti rata.
Come and see, najbolji ratni film svih vremena?
Estetika bola
Snimljen u realističnom, gotovo dokumentarističkom stilu, film ne koristi umjetničku distancu kao štit. Kamera Alekseja Rodionova ne trepće dok svijet gori, dok su dugotrajni kadrovi, direktno gledanje u objektiv i ekspresije straha nešto što se urezuje pod kožu. Čuvene scene – poput masakra u selu, Fljorinog lica koje stari pred očima ili tišine posle eksplozije – danas se analiziraju u filmskim školama, ali pre svega se prepričavaju među publikom kao emocionalne rane.
“Ovo nije film koji se preporučuje, ovo je film koji se mora preživjeti”, kažu korisnici Reddita i Letterboxda, a kritičari širom svijeta ga svrstavaju među obavezna gledanja – ne samo zbog estetike već i etike iza priče i filozofije.
Film kao dokument duše
Elem Klimov je sam rekao da je film pravljen “da više nikad niko ne ratuje”. On je čekao čak 8 godina na odobrenje sovjetskih vlasti za ovaj projekat, jer je scenario – zasnovan na svjedočenjima i romanima Alesa Adamoviča – bio previše surov čak i za propagandni sistem. Ali kad je konačno snimljen, rezultat nije bio politička poruka, već ljudski krik.
Klimov je nakon ovog filma izjavio da više nema šta da kaže kroz film. I zaista, ”Dođi i gledaj” je bio njegov poslednji.
Danas, 40 godina kasnije, dok se svijet ponovo ljulja na ivici sukoba i kada djeca u mnogim krajevima planete još uvek umesto školskih torbi nose strah na ramenima, “Come and See” je sve aktuelniji. Ovo je film koji nas uči da se ne naviknemo na zlo, i da ga ne racionalizujemo.
U vremenu u kojem su slike stradanja često samo još jedan swipe na ekranu, ovaj film je podsetnik da je gledanje odgovornost. A neizvesnost, panika, i tuga u Fljorinim očima – postaju naše.
Ako niste gledali – odvojite dan, isključite telefon i dozvolite da vas film slomi.
Jer kad vas nešto tako slomi, poželećete da svet i ne bude takav. A to je, možda, i jedini način da nešto zaista promenimo.
Citimagazin.danas.rs (Foto: