Imao je samo 15 godina. Početkom rata preminula mu je majka. Ostao je sa bakom koja je poginula u tim ratnim danima.
Stariji su ga nagovarali da ode u Beograd, da mu nađu smještaj i nastavi školu, ali i da se skloni iz pakla, koji tih godina nije bio ni za odrasle, a kamoli dijete.
Danas kažu, nije se rodio taj koji je Spomenka mogao da ubijedi da ostavi selo i svoj Ozren.
Put u vojsku
Želio je u vojsku. Međutim, nije bilo vojnika, a ni komandanta, koji je Spomenka želio u jedinici, iako se stalno vraćao. Kažu, posustali su, jer kako otjerati dijete koje vam kaže da nema nikoga osim vojske i svojih saboraca.
I tako je ostao. Nosio je hranu i municiju, izvlačio ranjene vojnike i sve to sa svojim konjima koje je obožavao.
Kako je tada govorio Spomenko Gostić, u vojsku se javio dobrovoljno.
-Da pomognem svom narodu da se oslobodimo od neprijatelja – isticao je.
;Sjećanja na Spomenka
Zvali su ga mali Vuk. Bio je dijete cijelog sela. Kažu, veseo – sve ga je interesovalo. Stariji pričaju da nije mirovao, a njegovi saborci i drugovi da je bio odrastao čovjek u tijelu djeteta.
Njegov drug iz djetinjstva Dalibor Tripić kaže da je Gostić bio dobar i vredan vojnik.
-On je u taj rat išao da pomogne. Nije bio ideološki zatrovan – da je nekoga mrzio ili išao da puca i ubija. Jednostavno je bio vrijedan, nosio municiju, ranjenike i hranu. Bio je dobar za pomoći, a tako je bilo i prije rata. Ko god da je nešto radio, Spomenko je uvijek prilazio i pomagao -priseća se Tripić.
Ostaviti dijete u vojsci danas izgleda nepromišljeno. U ta vremena, djeca su proživljavala sve što i odrasli. Nije bilo načina da ih zaštite i poštede.
Strah, bježanje, ubistva, pa i dece. To je bila njihova svakodnevnica.
Sam Spomenko Gostić objašnjavao je u tim vremenima kako mu je bilo u vojsci.
-Imao sam slučajeva da sam nagazio na minu. Naišao sam i odbio mi se točak. Ovo mi je druga rana i tu me je geler okrznuo. Ali, opet se sve to savlada. Tukli su me mecima. Morao sam puzati kroz kanal, ali i to sam izdržao. I kažem da mi je dobro i fino. Sarađujem sa vojskom, spavam. Nema oca i majku – govorio je Gostić.
Njegovi saborci danas pričaju da nije odmicao od vojske. Kako je koja jedinica dolazila, pokazivao im je rovove, nosio hranu i pitao šta još treba. I svi su mu, kažu, pričali da postoji bolji život, da treba da ode.
-Dok rat traje ja odavde neću. Ja ovo ne mogu da napustim dok god se ne oslobodimo – isticao je mladi Gostić.
Nije želio da napusti Ozren
Dijete vojnik i heroj. Nikada nije otišao sa Ozrena. Tu se rodio i pogunuo.
Tog dana kad je poginuo, kažu, bilo je mirno. Spomenko se šalio sa vojnicima, smijali su se, i onda je pala granata.
Njegov saborac Brano Milivojević kaže da mu je teško i da se prisjeti tih scena.
-Što se kaže, volio bih da to nikad nisam vidio, bilo mi je teško u tom trenutku. Požalio sam što nisam ja umesto njega – rekao je Milivojević.
Ostalo je zapisano i da je jedan novinar pitao Spomenka šta će raditi kad poraste. Odgovorio je: Daće mi vojska moje konje i kočiju i pomagaću ljudima.
Izvor: Glas Srpske